PODGORICA DANJU
Jedno ljetnje popodne, šetala sam sa drugaricom pored Morače. Sunce je polako zalazilo, a nebo je bilo narandžasto i mirno. Sjele smo na travu blizu vode, skinule patike i uronile noge u hladnu rijeku. Smijale smo se, pričale o svemu i ničemu i slušale kako voda lagano teče. U tom trenutku sve je bilo tako jednostavno i lijepo. Čula se muzika iz nekog kafića preko puta, mirisalo je na kafu i pečene kestene. Osjećala sam se slobodno, kao da nigdje drugdje ne pripadam osim tu, u tom trenutku, u mom gradu. Kad se sjetim tog dana, uvijek me obuzme neki mir i toplina. Podgorica me podsjeća baš na to – na jednostavne, tople trenutke koji ti ostanu u srcu.
Ponekad mi jednostavno dosadi da sjedim po kafićima, isti stolovi, ista muzika, ista lica. Ponekad samo poželim da sjednem na obalu Morače. Ništa posebno, samo društvo, rijeka i muzika. Grad je negdje iza nas, bruji, svijetli, a ovdje sve stane, kao da smo u drugom svijetu, u nekom našem svijetu.
Ne treba nam ništa, ni skupa pića ni gužva, samo taj lijepi osjećaj da smo svi zajedno. Sjedimo, pričamo, a nekad i ne pričamo; to ćutanje nekad govori više nego hiljadu riječi. Gledam svjetla grada kako igraju po površini vode i pomislim kako Podgorica zna da bude svoja na skroz drugačiji način – ne ona sa razglednica i iz novina, nego ova stvarna i lijepa.
Najljepše je gore, kad se popneš i sjedneš na stare zidine, na skaline što gledaju pravo prema vodi. Ispod nas šumi Morača, iznad nas svjetla grada, a između toga samo mi i taj trenutak.
I svaki put pomislim: možda baš tu, na toj obali, Podgorica najviše liči na mene – tiha, ali puna života.
Bio sam vani s nekim novim drugovima iz kvarta. Dan je bio vrlo lijep – sunčan, vedar, ali nije bilo vrućine. Veoma prijatan dan. Tek se na kraju on razlikovao od ostalih, kada je naišao neki čovjek na motoru.
Taj čovjek, tanak i osušen, nosio je veliku kacigu. Po svim propisima, tu kacigu je i trebalo da nosi. I ta kaciga mu je spasila život – ne zato što je pao s motora, već zato što se zaustavio, parkirao motor i sišao s njega da uđe u jednu prodavnicu.
Dok je čovjek ulazio u prodavnicu, vidio sam crna kola kako jure i naglo se zaustavljaju. Nisam siguran koje je marke bio automobil. Iz kola je izašao čovjek sa suvozačevog mesta i pojurio za onim u prodavnici. Čula se lomljava boca, nastala je buka i nered – jedan je pao, a drugi se vratio u kola i odvezao.
Drugarica iz djetinjstva Ines me pozvala na piknik do UDG-a. Bio je 9. maj, sasvim običan dan. Tamo sam vidjela mnogo poznatih lica i upoznala mnogo lijepih ljudi. Počeo je koncert. Dok smo Ines i ja pričale sa profesorom, pored nas je prošao momak koga sam prepoznala od ranije. Toliko sam se zagledala u njega da se on okrenuo i napravio facu tipa: „Šta je ovoj maloj?“ Kasnije sam primijetila da se nekoliko puta okrenuo i gledao u mene. Nijesam očekivala da će mi taj susret okrenuti razum… Poslije sam shvatila da je on drug mog druga iz odjeljenja. Još uvijek ga tražim… Biće moj…
Novembarska izmaglica lijeno se protegla tog jutra nad glavnim gradom. Pretpraznična euforija je već počela da treperi u vazduhu, jer ne postoji ništa na ovom svijetu što Podgoričani vole više od kvalitetnog seta neradnih dana.
Otkotrljala sam se iz kreveta poprilično kasno, radosna što je preda mnom dan bez trunke obaveza. Ponekad, kad se zvijezde poklope, i naiđe baš takav otegnut i pomalo učmao dan, svi građani izlaze na ulice, kao po komandi, da obavljaju najsvetiju i najuzvišeniju dužnost jednog žitelja Podgorice – da “završavaju nešto po gradu”.
Tako sam se i ja uputila pješke ka Njegoševoj ulici, “načinjući” sezonu kožnih čizama i vunjenih džempera, da se pridružim svojim sugrađanima u ispijanju kafa i besomućnom tračarenju. Centar grada je bio krcat; stolovi su bili ispunjeni toplim nesovima i “kuvanim slatkim”, no i povrh sve te silne gužve, grad se ne bi mogao opisati kao mravinjak – ne, sve je to mnogo više podsjećalo na gomilu guštera u kožnim jaknama i UGG-icama koji su istrčali na sunce da u “Berlinu” popiju jutarnju dozu espresa.
Sjela sam sa sestrom i njenom najboljom drugaricom i podijelile smo doručak. Dok smo upijale škrtе zimske zračke sunca, naš razgovor je tekao dugo i neprekidno, meandrirajući od srednje škole ka socio-političkim dešavanjima u državi i završivši se na sočnim tračevima.
Podne je već bilo poodmaklo kada su, malo-pomalo, ljudi odgmizali ka svojim kućama, te smo se i mi uputile nazad. Taj novembar je davno nestao u izmaglici sjećanja, ali gušteranje na suncu uz espreso je ritual koji svaki Podgoričanin prenosi iz generacije u generaciju, s koljena na koljeno, i koji održava ovaj grad živim.
To je bio jedan uobičajeni radni dan. Bio je utorak pred Njegoševe dane. Već neko vrijeme nijesam se ni čuo ni vidio s bivšim najboljim drugom, ali čuo sam da svašta priča za mene. Prije je bio u dužoj vezi s mojom dobrom drugaricom i, nakon što su raskinuli, očekivao je da ja biram strane.
Iako sam prije bio bolji s njim, kroz njihovu vezu upoznao sam ga kakav zapravo jeste: sebičan, manipulativan, ograničen, bezosjećajan i opet sebičan… Družio sam se s njim pune četiri godine. Te negativne osobine nijesam uviđao jer je uvijek bio u dobroj situaciji u svakom smislu.
Kada je došlo do problema u vezi, očekivao je da ću ja da mu sve to riješim. U početku sam se stvarno trudio, ali u jednom momentu sam vidio da tu nema dalje… Oni su se rastali, a ja sam pokušao da ostanem dobar sa oboje, jer su mi oboje značili i nikome ništa nijesam uradio.
On je počeo da priča samo o njoj, dok je ona nastavila dalje. Smorio me, pa sam pokušao da ga pustim da se „ohladi“, međutim bivao je sve kivniji na mene, pa je počeo da izmišlja svakakve laži i gadosti za mene.
Tog utorka svega mi je bilo preko glave, pa sam ga pozvao. Nije mi se javljao, ali bio sam uporan. Kada se poslije petog ili šestog puta javio, samo sam mu rekao da ne mora više da me pljuje i da sam mislio da je mnogo zreliji i slobodoumniji.
On je nastavio da se vadi i laže, i dalje ne želeći da se vidimo i završimo to prijateljstvo. Kasnije me je blokirao na svim društvenim mrežama.
Tišina. Uzdisaji. Prigušen ton sirene nekog auta. Nečiji vrući dah zagrijava moj vrat. Znojim se.
Previše nas je, osjećam kako mi ruka klizi niz šipku koju čvrsto držim. Umjesto suva i hladna šipka je mokra, ljepljiva, masna od znoja i topla – gadna. Držim je čvrsto da bih izbjegla pad. Njišem se kako hvatamo krivine. Torba mi uporno udara neku gospođu – ja se uporno izvinjavam zbog toga. Par puta zamalo padam, ali se ipak hvatam za drugu šipku jednako ljepljivu kao što je prošla. Bus se čas kreće brzo, a čas stoji i ne pomjera se, gužva je po gradu. U tri sata je najveća gužva – svi se vraćaju sa posla. Nakon toga grad bude prazan, vrijeme ručka. Svi su kao mravi. Čuje se neka huka motora i neko kako se smije. Pozadinska muzika svakodnevnih razgovora. Njišemo se u ritmu, onome koji nam ne prija – tijela nas vode po inerciji. Inercija nikad nikome nije donijela ništa dobro. Čujemo vrisak i svađu. Neko se prepire, đevojka uporno govori čovjeku da se odmakne, on nastavlja da je mazi i grli, snima. Mazi kosu neke druge žene. Više im je dojadio, prave scenu, čitav bus se okreće ka njima, sve bezosjećajne, umorne oči uprte u njih. Vozač nešto viče, mi se zbijamo, odvratni čovjek prolazi naprijed. Sve mi je mutno. Opet osjećam tu mučninu. On žut od bijesa mumla da je sve bila šala, da su one samo bolesne. Pijan je i tetura se, dok sjedi na prednjem sjedištu njiše se u nametnutom ritmu busa. Tu, pored vozača, nastavlja ono što je i prije, traži novu žrtvu. Upornost je čudo. Neka žena mu prijeti prijavom, ali kod nas se prijavom ništa ne postiže. Sud ne želi da se bakće stvarima, sud funkcioniše samo kad doneseš neki mito, a zna i to da iznevjeri. Svi smo kao Josef K., ovaj sistem je naš lavirint koji navodno kontrolišemo. Miloš, moj nastavnik maternjeg, je jednom prilikom rekao da voli kontrolu…? Razumijem ga, i ja volim kontrolu, ulije mi lažan osjećaj sigurnosti.
Neko mi i dalje dahće za vratom. Kožna jakna mi se lijepi o šta god stigne. Slušalice mi ispadaju. Slušam Block out sa prekidima. Šta je za ručak kad dođem kući? Neko mi je upravo zgazio stopalo. Trebalo je da sačekam 6, linija 8 me uvijek iznevjeri.
PODGORICA NOĆU
Svako jutro bih se budila i prolazila ulicama Podgorice, a jedina misao koja mi je prolazila kroz glavu bila je – jedva čekam da odem odavde. Smatrala sam da je ovaj grad dosadan, da u njemu nema života. Sve je uvijek isto, a ljudi žive jedne te iste dane, bez ičega ludog, nečega što bi se pamtilo zauvijek. Tako je bilo… sve dok nisam upoznala njega. Ljeto se već bližilo kraju, a ja sam proklinjala sebe jer sam cijelo ljeto provela u istom lokalu, gledajući iste mušterije koji dolaze i odlaze. Među njima bio je i on. Na prvi pogled – običan momak iz naselja, ali bilo je u njemu nešto strano, nešto što nije pripadalo Podgorici. Pričao mi je kako je jedne noći u nekom lokalu izbila tuča i kako su neki momci napali njega i druga. Smijao se kao da prepričava scenu iz filma, a ne stvarnost. Dolazio je svakog dana, i svaki put bih se uhvatila kako mi njegovo prisustvo uljepša dan. Htjela sam da ga častim jer je već bio stalni gost. „Ako me častiš sad, idemo neku noć na večeru da ja tebe častim“, rekao je kroz osmijeh. Bilo je simpatično, ali sam se samo nasmijala i rekla da ne želim večeru s njim.
Tada je prvi put pomenuo da uskoro ide. Za mjesec dana odlazi u Ameriku.
Poslije posla me sačekao i pozvao da izađemo. Htjela sam da odbijem, ali šta mi fali da bar jednom uradim nešto spontano, da ovo ljeto učinim bar malo zanimljivim. Te večeri sve se promijenilo. Išli smo prvo na večeru, a onda s njegovim društvom obilazili mjesta za koja nisam ni znala da postoje. Stalno smo išli na jednu istu pumpu na Zabjelu. Na početku mi je sve to djelovalo jako glupo. Ali shvatila sam da sam više ljudi upoznala na pumpi u dva ujutru nego što sam ih poznavala u školi. Poslije pumpe na Zabjelu, otišli smo u Danilovgrad – opet na pumpu. Tamo bi stalno kupovao istu vodu, “Rosu na cuclu”. Ako nema na cuclu, ne bi je ni uzeo. Kad smo obišli svaku pumpu u Podgorici i oko nje, uputili smo se ka Virpazaru. Niko od nas nije htio da prati mapu, niko nije znao gdje ćemo završiti. Upravljali smo se tako što bi neko samo rekao: lijevo, desno, pravo. Prošli smo Virpazar i ušli duboko u neku šumicu, gdje više nije bilo ni ulične rasvjete. Bilo je baš hladno, svi smo bili u kratkim rukavima, ali je vazduh bio toliko svjež da smo konačno izašli iz auta i šetali putem kao i do tad, na sreću. Te noći zvijezde su posebno sijale. Vodili smo one dubokoumne razgovore, kod kojih, iako ne znaš nekoga, imaš osjećaj da mu možeš reći sve. Tada sam shvatila zašto volim noć. Niko od tebe ništa ne očekuje i dok svi misle da spavaš – ti si slobodan. Tako sam se i ja osjećala s njima. Kad smo našli put do auta, već je postalo previše hladno pa smo odlučili da odemo do kuće drugove babe. Bila je super ideja, dok nismo saznali da ona iznajmljuje kuću nekim strancima. Ušli smo – kuća puna stranaca. Imali smo sreće što su svi spavali, pa smo izašli na terasu da zapalimo cigar dok ne krenemo dalje. Od silne “Rose na cuclu” počelo je da mi se piški. I opet – završili smo na pumpi. Imali su neku drugaricu iz Beograda koja živi u Central Pointu. Nakon cijelog puta otišli smo kod nje u stan. Dočekala nas je s velikom gozbom – cijela meza, a za kraj je svima sipala čašu rakije. Bilo je zanimljivo upoznati nekoga ko je odlučio da dođe baš ovdje na fakultet. Već je bilo oko pet sati i tada smo se uputili put skakaonice. Sjedjeli smo na klupi i čekali sunce da izađe. Niko od nas nije bio pušač, ali cijelu noć smo kupovali kutiju po kutiju i svako mjesto obilježili cigarom.
Već je jutro. Kako da jutro počne bez kafe? Tako smo se i upoznali – on bi svako jutro pio makijato. Pa smo se uputili u Primo Passo na Zabjelo. Sedam sati. Usne su mi isušenе od cigara, a ja sva blijeda od nespavanja i umora naručujem dojč u punom kafiću. Ne znam ko je od nas gore izgledao, ali znam da niko nije htio da ide kući. Mislim da se ne bih ni mogla vratiti u ovakvom stanju. Zaustavili smo se autom ispred kapije Ljubovića. On je zaustavio neku stariju ženu i skroz ozbiljan rekao: „Izvinite, gospođo, je li ovo možda Gorica?“ Možda je bilo do nespavanja, ali smo se cijelo jutro smijali tome. Ja tog momka ne poznajem, ali stvarno mi se počeo sviđati. Zajedno smo već 12 sati i nijednom nisam poželjela da se vratim kući. A on, kao on – stalno bi me zvao na neka glupa mjesta sa svojim društvom. Upoznala sam mu čak i brata, za kojeg sam davno čula – toboš neki opasni, stari Zabjelčanin. Upoznala sam svaku osobu koja je njemu bitna i slušala satima o motorima i autima, iako me ta priča uvijek smarala. Ali oni su nekako činili da to zvuči zabavno.
Jedne noći, na istoj toj pumpi, došao je neki stariji čovjek koji nas je zamalo sve pokupio autom. Na njegovom autu je falila guma – jedna cijela guma. Čovjek razvaljen od alkohola i droge, ne zna gdje udara, traži kome da ukrade gumu. Nije ni čudo što se on baš zgotivio s tim čovjekom – i on je čudak. Poslao ga je u neke zgrade, ali nije htio da ga ostavi samog – nego nas desetoro prati čovjeka koji pokušava da ukrade gumu. Zaustavili smo se ispred zgrade i čovjek je stvarno uspio da skine gumu s nečijih kola. Dok smo mi razmišljali da li da zovemo policiju, eto ga – momak dva metra, 200 kila, izlazi s pištoljem u boksericama prema tom čovjeku. Mi smo pažljivo pratili svaki korak tog ludaka. Čovjek je htio da pobjegne autom, ali se auto putem raspadao, svaki dio mu je otpadao. Onda je pobjegao od auta i upao nekome u dvorište da traži gumu. Tu smo mu i izgubili trag. Kasnije je došla i policija, svi za njim, a mi smo sve to prepričavali drugu sa pumpe. Te noći grad nije bio dosadan – bio je živ, pun svjetla i priča, kao da sam u nekom drugom svijetu.
Od tada me svaku noć zvao. Izlazili bismo po cijelom gradu, lutali do zore. Išli na vidikovce, u napuštene ulice, pratili lude scene i smijali se glupostima koje smo radili. Imali smo i balans – cijelu noć ne bismo spavali, a onda bismo trčali po Gorici rano izjutra i jeli zdrave obroke u Vitaminče. Išli do Tuzi da gledamo auto koje će drug da uzme, ispijali kafe u nekim čudnim kafićima po svim naseljima. Nismo bili samo noćne ptice – mi uopšte nismo ni spavali. Svidjelo mi se što je u njemu bilo toliko života, što bi prihvatio bilo koje mjesto ili ideju koju mu ponudimo. Svidio mi se on. Stalno bih ga zvala manijak jer je koristio svaki trenutak da me uhvati za ruku, tjerao me da ga grlim, i koliko god se manijački ponašao – uvijek je pazio na mene. Upoznao mi je i sestru i odmah rekao: „Nadam se da me nije vidjela sa cigarom.“ Bilo mu je bitno šta mislim ja i šta misle meni bitni ljudi. Žao mi je jer sam ponekad nesvjesno bila hladna prema njemu. I svaki put kada bi pokazao da mu je stalo – ja bih bila distancirana, jer me bilo strah. Ali svaki put kada bi me pozvao, ja bih iskočila i čekala ga ispred zgrade. Tačno sam znala kad dolazi – imao je neki poseban zvuk mojom ulicom, uvijek bi se zaustavio na istom mjestu i tu me čekao. Tih mjesec dana bili su kao jedan dugi, neprekidni dan, pun smijeha, tišine, pogleda, sitnica koje se pamte zauvijek. Svaki izlazak, svaka noć, svaka ulica postajala je ljepša jer je bila naša.
Dan njegovog odlaska se približavao, a između nas se pojavila tišina. Deset dana prije puta – prestao je da zove. Znala sam da pokušava da se odvoji, da sebi olakša odlazak, da zaboravi ono što ne želi da ga vuče nazad. Nisam bila ljuta. Ali svaki put kad bismo se sreli s društvom, ponašao se kao da me ne poznaje, kao da se ništa nije desilo. Tih dana je uglavnom ćutao – ćutala sam i ja, noseći u sebi sve naše noći, razgovore, svaki pogled koji je tada nešto značio. Zavoljela sam ga za tih mjesec dana više nego što sam mislila da mogu nekoga voljeti cijeli život.
Posljednja noć. Rekao je da će svratiti da mi se javi prije nego krene. Čekala sam ga, spremna, satima. Deset, jedanaest, ponoć. Oči su mi se sklapale, ali nisam htjela da legnem. Kad je sat otkucao dva, konačno je pozvao. „Tu sam za pet minuta.“ Izašla sam, ljuta, umorna – ali kad sam ga ugledala, sve je nestalo. Rekao je da je pobjegao, bez telefona, da nikome nije rekao gdje ide. Otišli smo na jedno mjesto s pogledom na grad. Kiša je padala tiho, a u daljini sam vidjela onaj grafit o kojem mi je pričao – grafit za njegovog najboljeg druga. Sjeli smo i neko vrijeme niko nije govorio ništa. Kao da je grad disao s nama. Te noći oboje smo pobjegli od stvarnosti. Dok su nas svi tražili, mi smo sjedjeli i pričali – o životu, o svemu što nas čeka, o svemu što nećemo stići da završimo. Znala sam da je i njega strah, da se veže. Pričao bi gluposti, ali i ono što stvarno misli. Za ovih mjesec dana, koliko je pokušavao da bude sa mnom, ovo je prva noć da smo skroz sami i da zaista možemo da pričamo nasamo. Držao me za ruku, a ja sam je stezala toliko jako da sam mislila – ako ostane bar još malo, možda će sve ovdje opet biti lijepo. Tada mi je rekao koliko mu se sviđam i priznao da me voli. Konačno sam i ja njemu rekla da ga volim, iako je toliki manijak, i da će mi zaista puno nedostajati. Vidjela sam da ne želi da ode. Podgorica je za njega bila sve, pogotovo to glupo Zabjelo. Konačno da zapalimo cigar, ali nije mogao da nađe upaljač koji je dobio od druga. Onda je otvorio torbicu i izvadio upaljač skroz šaren – onaj koji je dobio od mene kad smo se upoznali. Rekla sam mu da me taj upaljač podsjeća na njega jer se uvijek oblačio u skroz šarene stvari, slagao boje koje se ne uklapaju.
„Zato ovaj upaljač neću nikad izgubiti“, rekao je.
Jutro je. I dok uveliko kasni na avion, uhvatio me za ruku i rekao svoje obećanje – da će me pamtiti i da će se javiti kad se vrati. A ja sam obećala da ću čekati, da ću opet lutati ulicama i gledati ovaj grad onako kako je samo on znao da mi ga pokaže.
PODGORICA VAN VREMENA
DA LI POSTOJIMO?
Samo sam na rubu ćoška i na dlanu toka. Ujutro me sunce budi, a noć me davi. Sa trafike gledam na dvoje. Trava je na patosu. Ponoć se u dvije lopte spaja pa sam na dan riješena. Ujutro će da prodje kao sjutra, a sjutra kao juće, onda sam u istom trenutku do preksjutra. Do sunca ima mnogo ali novi dan je kad god hoćeš da bude. Žvaćem. Kuća mi je daleko ali nije dovoljno. Svjesna sam da me dah nosi ali me boli, lakše je da ćutim.
Izlaz u podsvijest, i ulaz je lak. Malo si tu pa nisi i onda si svuda. Kao da nisi nigdje, jer te svuda ima pomalo ali nigdje skroz. Možeš da se motaš i malo da se sabereš, sa obje strane oduzmeš, ne zapravo se skraćuješ. Zvone zvona, kroz prolaze moje prepliću. Koga čekamo kad moramo da stojimo. Čekaću još do kruga, vratiću se unazad i zavrnuti. Pa kako završiš? Kada bih svirala klavir unazad i brodovi bi išli kako treba.
Danas sam ja nova jer imam manje ćelija. Promet je promet samo ako vidiš sve ali ništa čisto. Srijedom se uvijek umorim jer je sredina, ali sam na kraju odmornija jer se od umora odmorim. Korake brojim samo kad znam koliko će ih biti i oči gledam samo kad znam koje ću da vidim. Crtam sunce, nekada je bilo žuto. Šahte su pune ili prazne, zveckaju im novčići.
Zvuk me plaši jer se glasno čuje. Kola se kreču, točak se okerće i golub je miran. Lako je pero, lakše je biti pero. Kroz vrata lete, ne mogu da ih zatvorim da ne prođu. Trenutak mi treba da se vratim. Do zvuka ima mnogo jer svjetlost prva dođe, ali zvuk je bitniji. I brzo je i sporo, trenutak je tu sve dok nije kratak. Već je mnogo vremena prošlo i sjutra je novi dan. Radije bih da mogu da spavam jer nemam za šta da budem budna, prebrojala sam život.
Kod pruge su ravne linije, rekao je da sve što ima kraj je duž. Duž je meni dan ali neka duga duž. Prepolovila bih duži.
Trougo sa ivicama je najgori, ali ako ih nema, šta je onda? Kad te odmor pravi umornijom onda je odmor beskoristan. Trunem po rukama tuđih govora. Šta znači fond? Ništa nije prazno ali nema tu mnogo. Plakar mi je pun i slomljen, i krevet mi nema par dasaka, soba mi je hladna. Mrzim tuđe poglede jer možda vide sve što krijem. Dok toneš si uredu ali kad si na površini tuče te strah. Kafa se odmah ohladi kada vjetar duva. Pusti da te ritam nosi.
Kraj je samo kraj kada nema nastavka.
Ova online publikacija je nastala na radionicama kreativnog pisanja u okviru projekta “Artikulacija – kultura za mlade“. Njene stvarateljke i stvaraoci, srednjoškolke i srednjoškolci koji žive u Podgorici, ostaće anonimnni prema sopstvenoj želji.
Projekat je podržan kroz program “Podržani = Osnaženi“ koji realizuje Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice “Slagalica” iz Hrvatske. Finansijer programa je Evropska unija, a kofinansijer Ministarstvo javne uprave.