Anika Vujović
Pored plaže
Moja sestra već neko vrijeme ide u školu, ali danas treba da je pokupimo iz vrtića. Koliko se sjećam, ovo se desilo već tri puta, a moguće i više, samo što sam zaboravila. Čovjek se zbuni kad jednu te istu stvar proživljava iz više navrata, istim redom. Isto kao što ne biste znali koliko puta ste išli istom putanjom do posla ili sjedjeli u omiljenom kafiću, tako ni ja nisam sasvim sigurna u ovo.
Tata i mama se žale na vrućinu. Ovo doba godine zna da bude nepodnošljivo toplo i zato je čudno što se ovako osjećam. Neprestano me prolazi jeza. Ruke su mi hladne, a prsti ukočeni. Ne želim da kažem roditeljima jer znam da će pomisliti da sam se razboljela. Gledam u zalazak sunca u nadi da ću osjetiti malo topline.
Jezero
Skoro smo stigli do vrtića. U blizini se nalazi malo jezero. Izgleda veoma prljavo. Bube lete iznad njega, neke koje su slučajno upale plutaju na vodi, zuje komarci, žabe glasno krekeću… Privlače mi pažnju vilini konjici koji se smotano vrzmaju na sve strane. Mrzim većinu buba, ali prema ovima imam pomiješana osjećanja. Možda je to zato što se na neki način pronalazim u njima. Kao mala sam htjela da budem drugačija i dok su svi govorili kako vole leptire i bubamare, ja sam voljela viline konjice. Da budem iskrena, bilo bi mi malo neprijatno kad bih ih vidjela uživo, uglavnom zato što sam uvijek imala osjećaj kao da će se, usred svog naizgled nespretnog leta, zakucati pravo u mene. Ta pomisao me duboko uznemiravala. Zovu me da požurim. Opet sam se zamislila.
Vrtić
Stepenice koje vode do ulaza u vrtić prilično su neobične. Potrebno je proći samo par stepenika, ali to nije sasvim jednostavno kada ste okruženi najsmrtonosnijim paucima na svijetu. Vaspitačice kažu da su dresirani i da nema razloga za panikom. Navodno su tu jer su zanimljivi djeci. Istina je da me nikada ranije nisu napali kada sam prolazila ovuda, ali svejedno mi je teško da se naviknem. Uspijevam da se provučem, a da ne razljutim nijednog.
Unutra je slabo osvijetljeno. Djeca plaču što roditelji dolaze da ih pokupe iz vrtića. Teško mi je da ih razumijem, viđala sam mnogo ljepše vrtiće, sa mnogo boljim igračkama i bez paukova pred vratima, ali mora da ovdje postoji nešto s čime se dosada nisam susrela. Ipak, moja sestra nije bila tužna što odlazi.
Pored plaže ponovo
Vraćamo se kući, pretpostavljam. Mojoj sestri je vruće. Razumije se, ovo doba godine zna da bude nepodnošljivo toplo. Začudo, mene ponovo prolazi jeza. Ruke su mi hladne, a prsti ukočeni. Ne govorim nikome jer znam da će pomisliti da sam se razboljela. Gledam u zalazak sunca u nadi da ću osjetiti malo topline.
Andrea Pajović
Ognjen Rajković
Od danas mrzim svoj krevet
– jer me spavanje boli
Ležeći umoran u krevetu prije spavanja osjetio sam da mi trnu zubi, osjećao sam velik pritisak u grudima, plašio sam se da će mi srce stati ako se pomaknem, plašio sam se da dišem. Mislio sam, sve i da ustanem iz kreveta neću stići do dnevne sobe, moj krevet će da me proguta.
Plašim se da opet zaspim
– i sanjam
Zaspao sam, pored lošeg i iscrpljujućeg dana sada tu iscrpljenost osjećam i u snu.
Prostor u kojem se nalazim u snu me u svakom isprekidanom događaju gutao, isto kao i krevet. Mogao sam da primijetim da je cijeli san praćen krivudavim ulicama i objektima, bilo je to poput neke halucinacije za koju sam ja bio ubijeđen da je stvarna jer nisam bio svjestan da je sve loš san. U snu sam osjećao isti onaj pritisak u tijelu kao i pred spavanje samo sam ovaj put mogao da osjetim i bol koju mi ujedima nanose crna stvorenja poput sjenki, koja izlaze iza svakog ugla dok ja trčeći pokušavam da nađem izlaz. To trčanje kao u svakom snu nije bilo uobičajeno, gotovo kao da trčim u mjestu. Pored vrtoglavice u snu osjećam i pulsirajuću bol u glavi.
– ovo
Sve te potresne scene, događaji, mjesto i vrijeme, sve odjednom prestaje, nestaje, mijenja se i sada se odjednom nalazim sam u autu koje sam krišom uzeo roditeljima. Vozim ga iako u stvarnom životu ne znam ni da ga upalim, i neka mu svjetla ne rade, ni duga ni kratka, a napolju je potpuni mrak. Drugih učesnika u saobraćaju u tom momentu nema, sam sam na ulici, ne mogu da skrenem i uhvatim krivinu, a kočnice odjednom prestaju da rade. Tu je očigledno moj kraj, ne postoji šansa da se ne zakucam u nešto, počinjem da paničim i čujem jak udar, osjećam se paralizovano. U sljedećem momentu se pojavljuje polucrnilo pred mojim očima, kroz maglu mogu da vidim zeleni zid svoje sobe pomiješan sa crno-ljubičastim tačkama. Još uvijek nisam budan, skoro jasno vidim zid svoje sobe, ali u mojoj glavi on je izgledao kao kuća na kraju ulice u koju sam se zakucao autom mog oca. Kao da sam izletio kroz šoferšajbnu, kao da sam pred smrt, taj udes je bio tako stvaran. Par sekundi mi je trebalo da shvatim da sam u svom krevetu na sigurnom, a ne na haubi auta, ležeći na slomljenom staklu sa glavom udarenom o zid, međutim, tih par sekundi u mojoj glavi tada je bila čitava vječnost. Jasno vidim zid i okrećem se oko sebe, shvatam, to je vjerovatno bio najgori san ikad. Skroz preznojen naglo ustajem iz kreveta i automatski opet sjednem jer osjećam istu vrtoglavicu kao i u snu, ne mogu da jedem niti da pijem, iako sam svjestan da sam sinoć zaspao gladan. Samo sam sjedio na krevetu.
Treba mi malo sna
– noć nakon što mi je prethodni san zauvijek ubio volju da položim vozački
Prvi put nakon par mjeseci sam se opet pomolio Bogu pred spavanje, i ne molitva nije glasila „bože molim te da spavam normalno noćas“. Ponovio sam tri puta neku kratku molitvu za koju mi je majka još prije 6 godina, nakon što sam se krstio rekla da treba da je govorim pred spavanje, za đecu je to dovoljno, kaže. „Gospode Isuse Hriste sine Božiji pomiluj me grešnog“, i tako tri puta. Zaspao sam iskreno malo u strahu od toga šta bih mogao da sanjam.
Bunar
– 6. jun, 14.00–15.50h. Ovog sna se vjerovatno ne bih sjećao da tvrđava Arza ne postoji.
U ulazu zgrade sam, sa Matejom, jedna žena je više puta prošla pored nas držeći ruke preko očiju, bila je niskog rasta i imala je kratku narandžastu kosu, kada je već treći put na isti način prošla, krenuli smo da je pratimo. Prolazili smo kroz puno hodnika, zgrada je izgubila izgled, odjednom od toliko vrata i uskih hodnika izgledalo je kao da smo u nekom hotelu. Izgubili smo tu mladu ženu iz vida, i dalje smo u brzom hodu, jako visoko, vjerovatno na poslednjem spratu. Okrećem se oko sebe, ali Mateja više nije pored, nisam se puno obazirao, vjerovatno je otišla da je traži sa druge strane ovog beskonačnog hodnika. Primijetio sam da su jedna vrata u mnoštvu ostalih u hotelu širom otvorena, sigurno je tamo ušla ona žena, zovem Mateju da dođe i polako se približavam vratima. Kada sam se približio već toliko blizu da sam mogao da čujem njeno disanje ono je odmah prestalo, sljedeće što sam čuo je samo jedan glasan vrisak, kao da dolazi sa prizemlja. Naglo pokušavam da uđem u sobu, srećom sam se pridržao za kvaku, rupa koja je zauzimala cijelu prostoriju izgledala je kao da nema kraja, bila je okružena betonom širokim svega par centimetara. Baš tako, isto tako su mi brat i sestra opisivali tvrđavu u Herceg Novom, valjda stari ženski zatvor Arza iz 19. vijeka, imao sam priliku da par puta budem tamo. Ja nisam ulazio, ali koliko se sjećam njihove priče, unutra je ogromni bunar sa jako malo prostora okolo, u koji su nekad bacali „nevjerne žene“.
Odjednom se Mateja i ja opet nalazimo u hodniku te zgrade zajedno sa svim stanarima, dok policija traži vjerovatno ženino beživotno tijelo.
Probudio sam se, ne previše uzrujan, nastavio sam da ležim u sobi da ne bih morao da se javljam gostima, i razmišljao o tome ko je bila ta žena, ili ako ćemo da tumačimo san, šta je mogla da simbolizuje i predstavlja?
Mačići
Probudio sam se, ustao iz kreveta i krenuo da izlazim iz sobe hodajući teško kao da čitav krevet vučem za sobom. Na putu ka dnevnom boravku glasovi u glavi govorili su mi da otvorim veliki zamrzivač dok sam još uvijek u hodniku. Palo mi je na pamet da sam nešto važno ostavio u njemu još prije par dana da bi bilo na sigurnom. Imao sam osjećaj kao da bih u svakom trenutku mogao da se srušim na pod, znao sam da se u njemu nalazi nešto loše. Razmišljao sam da li da poslušam glasove u glavi ili samo nastavim dalje jer je taj zamrzivač sam po sebi bio neprirodan, čudan i zauzimao je polovinu hodnika, više mi je ličio na neki portal. Otvorio sam ga iako sam znao da se inače proteklih 16 godina on uopšte nije nalazio tu. U svakoj providnoj kesi unutra nalazilo se po jedno mače. Od tog prizora više nisam mogao da se ponašam kao da su stvari normalne, pokušavao sam da ih spasim, izvadio jedno po jedno, međutim, nisu davali nikakve znake života. Oko sedam njih beživotno je ležalo na pločicama hodnika. Prestrašen, tužan i kriv stajao sam iznad i plakao nad njima.
Probudio sam se… ovaj put stvarno. Sjeo sam na krevet, nisam mogao da vjerujem šta sam upravo sanjao ili šta sam upravo proživio, jer prvih par minuta nisam mogao da spoznam razliku između sna i jave. Ustao sam iz kreveta još uvijek pod utiskom, ali u donekle svjesnom stanju provjerio ima li čega u zamrzivaču, nije bilo ničega što bi izazvalo strah. Nakon toga sam napokon shvatio da ja u posljednjih par mjeseci uopšte nemam mačiće.
Kristina Perović
Jedna od stvari koje neizmjerno cijenim su kratki razgovori. To su oni razgovori koji se dese sasvim neplanirano, traju svega par minuta, ali iz njih izvučeš više nego iz neke višesatne komunikacije.
Takav jedan razgovor desio se na našoj maturskoj večeri. Dok su mnogi plesali i lomili čaše uz svima poznatu pjesmu Tanje Savić, u nekom momentu smo nas dvoje, sasvim slučajno, istovremeno krenuli ka vratima. U tom trenutku, bili smo jedini u tom ogromnom, luksuznom hodniku. Pogledi su nam šetali od crvenog tepiha, do kristalnog lustera, dok se u jednom momentu konačno nijesu susreli. Gledali smo se tako par sekundi, a onda je on smogao hrabrosti da mi priđe. Osjećala se tenzija u vazduhu. Ponovo sam na njegovom licu ugledala onaj isti stidljivi smiješak iz drugog razreda. Konverzacija je počela s blagom neprijatnošću, pitao me kako sam. Na tako jednostavno pitanje, ja nijesam uspijevala da nađem adekvatan odgovor. Nakon što sam uz osmijeh slagala da sam dobro, ponovio je foru iz tog čuvenog drugog razreda kada je sve počelo. Smijali smo se dobrih par minuta fori koja je od svih ljudi na svijetu samo nama bila smiješna. Sama pomisao da se sjetio toga poslije dvije godine, činila me je nekako srećnom. Kad malo razmislim, shvatam da je taj trenutak toliko izblijedio čak i u mojim sjećanjima, a sad je dobio neku novu boju i smisao. Tenzija se malo smirila, a zid straha spustio.
Naglo se uozbiljio, a onda konačno izrekao izvinjenje koje sam čekala cijelu srednju školu. Nikad nijesam vjerovala da nečija riječ može toliko da mi znači. Uz osmijeh sam rekla da je sve u redu i da sve razumijem. Gledali smo se direktno u oči, a onda je uslijedio zagrljaj. Poželjeli smo jedno drugom sve najljepše u nastavku života, još uvijek grleći se. Taj zagrljaj ću vječno pamtiti, ili bih ga barem pamtila da se išta od ovoga stvarno desilo.
Staša Božović
HANA: Baš mi znače ovi naši izlasci, ti mi puno značiš.
IVAN: I meni.
HANA: Jesu ti javili išta za posao?
IVAN: Nisam ga dobio.
HANA: A baš sranje, ali sad ćemo bar da se gledamo češće.
IVAN: Bar to, idemo sjutra na ono?
HANA: Pa meni se ne ide, ali možemo.
IVAN: Zar sad nisi rekla da treba više da se gledamo?
HANA: Dobro idemo.
HANA: Ja nisam spremna da se vežem za nekog na taj način. Izvini, stvarno mi je žao, ne bih to mogla da podnesem trenutno.
IVAN: Razumijem.
HANA: Nije do tebe, samo je meni teško da budem sa bilo kim trenutno.
IVAN: Stvarno je okej, nemoj sebe da kriviš zbog toga.
HANA: Možda će zvučati sebično, ali moram ovo da te pitam.
IVAN: Pitaj.
HANA: Da li bi mogao da čekaš još malo?
IVAN: Previše sam te čekao i nadao se da će doći vrijeme za nas, da ćeš ti biti bolje. Ne mogu
više to sebi da radim.
HANA: Znam, znam, sve znam. Nije trebalo tako nešto da te pitam.
IVAN: Ko uopšte garantuje da bi ti bila spremna u skorije vrijeme, da li misliš da bi uskoro bila spremna?
HANA: Ne znam. Ne želim da shvatim da sam spremna i da bude kasno.
IVAN: Čekao bih te još, stvarno bih, sa tobom nikad ništa nije sigurno.
HANA: Nije mi jasno šta hoćeš da kažeš?
IVAN: Hana, ti možda nikad ne budeš spremna. Ako ostanem i ništa se ne bude promijenilo, onda samo nastavljam da povrijeđujem sebe.
HANA: Izvini što sam te povrijedila tako.
IVAN: (samo gleda bez odgovora)
HANA: Jesi li okej?
IVAN: Ne.
HANA: (kreće da plače) Previše mi je žao.
IVAN: Nisi ti kriva.
HANA: Jesam.
IVAN: Nisi, ja ću biti dobro, samo nemoj sebe da kriviš.
HANA: Kako si?
IVAN: Dobro, bolje.
HANA: (ćuti)
IVAN: Je li sve okej?
HANA: Da, samo nisam očekivala da ćeš tako brzo preći preko svega. Mislim, znaš da mi je drago…
IVAN: Čuješ li ti sebe?
HANA: Znam kako zvuči, ali probaj da me razumiješ.
IVAN: Ja tebe da razumijem? Ti si ta koja nije htjela da ima išta sa mnom i sad se ljutiš kad sam ja prešao preko tebe. Ti nikada ne vidiš šta radiš drugima, vidiš li šta si uradila ljudima oko tebe? Ne, naravno da ne, ti to ne umiješ. Zašto ne vidiš koliko si sebična, zašto?
HANA: (kreće da plače)
IVAN: Reci nešto, ajde. Nemoj samo da plačeš i od sebe da praviš žrtvu.
HANA: (nastavlja da plače)
IVAN: Ja ne mogu ovo više, ne mogu tebe.
HANA: Halo? Halo, ko je?
IVAN: Halo.
HANA: Ivane?
IVAN: Kako si?
HANA: Dobro, ti?
IVAN: Htio sam da te zovnem, da ti se izvinim za onaj dan.
HANA: Nema potrebe da se ti izvinjavaš, sve što si rekao je istina, ja sam ta koja te je povrijedila. (Kreće da jeca) Izvini. Ja sam užasna osoba, izvini.
IVAN: Sve je okej Hana.
HANA: Da li bismo mogli možda da se nađemo na našem mjestu danas, stvarno mi treba neko.
IVAN: Probaću da stignem večeras.
HANA: Hvala, znaš da mi to znači.
IVAN: Znam
IVAN: Šta se desilo?
HANA: Opet ću da odem u Beograd.
IVAN: Molim? Zašto? Mislio sam da si bolje.
HANA: Pa bila sam.
IVAN: Možeš li da ostaneš tu do mog rođendana?
HANA: Ne vjerujem, jer treba da budem cijelo ljeto tamo.
IVAN: Kad ideš?
HANA: Sljedeće nedelje mislim.
IVAN: Tako brzo?
HANA: Pa moram.
IVAN: Ovo ljeto je trebalo da bude naše, i prešli bismo preko svega što se desilo, sve bi bilo okej kad bismo bili zajedno.
HANA: Znam, ali šta ja tu mogu.
IVAN: Ništa.
HANA: I ja bih voljela da ne moram da idem.
IVAN: Nema veze. Možda je bolje ovako, treba nam obojema vremena. Ti treba da budeš bolje.
HANA: Bila bih bolje da ostajem ovdje sa tobom.
IVAN: Šta misliš?
HANA: O čemu?
IVAN: Bilo čemu.
HANA: Drago mi je što sam i ovo malo ljeta provela ovako.
IVAN: Volim ovu plažu.
HANA: I ja. Ivane?
IVAN: E?
HANA: Biću bolje.
IVAN: Bićeš.
HANA: Nisam očekivala da ćeš doći, ako si došao zbog mene? Vjerovatno nisi. Kako si? Izgledaš malo blijedo, jesi bolestan?
IVAN: Okej sam.
HANA: Zaista mi ne izgledaš okej. Vjerovatno si umoran, i ja sam. Cijeli dan sam išla negdje, bila sam sa prijateljima. Ti si sigurno bio sa Anom. To je okej, to je baš super. Jako sam srećna zbog tebe.
IVAN: Zbog čega?
HANA: Pa bio si sa Anom. Znam koliko ti se sviđa, jesam li rekla da je super što ste ti i Ana zajedno, baš super.
IVAN: Ja nisam bio sa Anom danas, o čemu pričaš.
HANA: Šteta, baš šteta. Bila sam tako srećna zbog vas dvoje, stvarno jesam.
IVAN: Hana, mi nismo zajedno, nisam zaljubljen u nju.
HANA: To nije istina. Igor mi je reako da ti se ona sviđa, nemaš razlog da me lažeš, ja znam da ti se sviđa.
IVAN: Ne lažem te.
HANA: Vidim kako je gledaš i stalno si sa njom. Naravno da je voliš, ko nju ne bi volio, mnogo mi je žao što ona tebe ne voli. Bila bih najsrećnija da si sa njom, to je super. Mogu da pričam sa njom o tebi sigurno ćeš više da joj se svidiš. Ne bi mi bio problem.
IVAN: Zašto ne slušaš?
HANA: Stvarno te razumijem, mnogo bolje nego što misliš. (Kreće brže da priča i da gubi vazduh.) Mnogo mi značiš i želim da budeš srećan, ona je super za tebe, lijepa je. Zar ne poludiš kad ona u školi prođe pored tebe, naravno da poludiš. Uveče na kraju dana sigurno prije spavanja pomisliš na nju. Kako je to lijepo, neopisivo sam srećna.
IVAN: Zar nije trebalo da ideš danas?
HANA: Bolje sam, svi su mi rekli da sam bolje. Sad sam skroz bolje, ne moram da idem tamo više. Nikad. (Kreće da histerično plače) Osjećam se bolje nego ikad, zar mi ne vjeruješ?
IVAN: Hana nisi dobro, vodim te tamo.
HANA: Gdje? Ne, nema potrebe, smijem se. Vidiš li da se smijem?
IVAN: Idemo.
HANA: (nastavlja da se dere i plače) Ne. Zašto bismo išli tamo kad sam ja odlično, u životu nisam bila bolje. Danas sam bila sa svima, nisam odavno imala moje epizode. Ivane, molim te. Vjeruj mi da nisam ni slična kao prije, druga sam osoba. Ti mi vjeruješ. Vjeruješ mi?
IVAN: Nisi okej, molim te pođi sa mnom. Molim te, Hana.
HANA: Ajmo da idemo u bioskop. Vidjela sam neki super film, sigurno bi ti se svidio. Nisam odavno bila u bioskopu, baš se radujem. A ti?
IVAN: Zvaću taksi.
HANA: (Ulaze u taksi) Kako sam srećna. Taj film je predobar, svidjeće ti se. Uzećemo mnogo kokica i biće nam zabavno. Nisam se baš obukla za bioskop ali nije strašno. Mnogo si mi nedostajao. Znam da sam sa malo prereagovala, ali to je samo zato što sam srećna zbog tebe i Ane. Jesmo brzo tu, nadam se da film nije prošao.
IVAN: Ne idemo u bioskop Hana.
Teodora-Bojana Jovanović
Skica jednog grada koji tone
Skica jednog grada koji tone u tamu. Ljudski likovi svuda, ali magloviti, nejasni. Blijedo osjenčeni. Toliko nepravilnosti, etičkih, estetskih, kao da je olovka neprestano klizila iz krvavih ruku slikara. Ovo nam nije obećano. Za to se nismo spremili. Promiče kiša. Razmazuje grafit koji ostavlja neodređene sive tragove, koji slute, nesumnjivo, na nesreću. Iz nekog obližnjeg lokala čije se ime jedva naziralo, poluobrisano, čuje se tiha, prigušena muzika. Teško je da se ne sjetimo nekih davnih, ispod prohujalih dana i godina zatrpanih obećanja. Jedva vidljivo nacrtana nit povezivala je naše glave pune istih misli. Zato smo uvijek izbjegavali da govorimo. Bio je to prećutni dogovor. Riječi su bile strašno konačne. Urezivale su se u dušu, odlazile u univerzum. One neizgovorene ipak, ostavljale su prostora da im damo bilo koji oblik, da ih ublažimo i beskrajno uljepšavamo. Ostavljale su prostora za nadu. Ah, nadu. Upravo. Karavani stoje na kraju nedovršenog pejzaža. Od lokala je ostala samo crna mrlja, muzika se sve više gubi u kiši. Je li nada najveće ljudsko iskušenje? Moguće je pronaći sreću u svemu, navići se na svako dno, ali isključivo bez nade. Kao što svaki početak podrazumijeva, neminovno, kraj, tako i svaka nada sa sobom nosi razočaranje. Sva ta razočaranja vremenom ubijaju svaku nadu i ostavljaju mjesta samo za tugu, za očaj. Sve manje ljudskih obrisa promiče. Razlivaju se ulične lampe, miješaju se s mjesecom i konačno sva svjetlost nestaje u tamnoj noći jednog umjetnika. Pločnik gubi čvrstinu, korake mijenja slobodan pad u prazninu. Kiša lije nezaustavljivo. Grad tone…
***
Sve je ovo zapravo sjećanje na jednu melanholičnu novembarsku sliku. Tad ipak pod kišnim kapima nije nestajao grafit. Razlivale su se uljane boje. Čudno iskrivljeno drveće ukazivalo je na vjetar. U prvom planu napuštene brvnare, katanci na njima. Kroz krovove, neodređeno prikazane, prokišnjava. U daljini dvije zagrljene figure, ispod strehe sjede na prostirci. Prostirka se vidi jasno, zelena i u kontrastu sa bolesnim žutilom ovog jesenjeg prizora. Jedna figura šapuće nešto drugoj, iako ih niko nije mogao čuti dok je ove oluje od koje se sve oko njih lomi. Opet muzika, u njoj aluzije na teška vremena, svaki treći stih se slabo razaznaje. Tamo je i mladić koji odlazi, natopljena mu je jakna, skriven je maglom i gustom kišom. Miris neke buduće nostalgije visi u vazduhu, ostaje u podsvjesti. Da se otkrije opet nekad kad mu se najmanje budemo nadali, kad Sunce bude najjače sijalo. Za šta smo tako nemilosrdno kažnjeni, kad smo ovdje praktično tek stigli? Grijeh je u Grčkoj značio promašaj, potpuno promašiti metu. Ako grijeh jeste promašaj, zašto ovaj naš donosi euforiju pogotka mjesto tuge gubitka? I đavo čuje naše molitve, naročito kada su nesvjesno na njega i adresirane. Ova kazna je više iz pakla nego što će ovo što radimo ikad biti. A ako je pakao, mjesto bluda, mjesto gdje ćemo po svoj prilici završiti, jedino mjesto gdje možemo biti zajedno, da li je to pakao ili raj? Ako u raju vlada onaj koji je tako surovo protiv nas, ako raj nije naš spas od ovog svijeta, da li je to raj ili pakao? Može li i jedan njegov krug da gori jače od ove ljubavi u nama ili se takav tek mora izmisliti? Biti grešan iliti promašiti život, kako su Stari Grci smatrali. No to nije ni približno onome što se meni mota po glavi. Olimpijac zateže luk, zatim ga pušta. Strijela leti, pogađa centar. Pogodak! Ispravnost, moralnost. Strijela, međutim, ostaje, zaglavljena. On cilja opet. Ovoga puta, strijela u potpunosti promašuje metu. Odlazi nekud daleko iza nje. Grijeh. Slobodna, ona leti, međutim. Nema neke tamo drvene mete da je za vijek vjekova ograniči. I strijelac odlazi po nju. I izgubi se u prostranstvu promašaja. Gle, otkriva da ima života van okvira mete. I on mu se prepušta. I šta je sada pogodak, šta promašaj? Naša smrt ne može biti bilo čiji život. Nestaje granica među morem, kišom, suzama. Među jecajima, gromovima, muzikom. Priroda traži neprirodno što se krije od nje. Povremeno bljesne munja da joj osvijetli put u potrazi. “Nikad neću oprostiti univerzumu za ovo”. To je šapnula figura, ako ste se pitali.
Vjetre šapući tiho
Izgorjele od ljubavi ne budi
Ne diraj ih sada
Kad su konačno na miru od ljudi
Ne duvaj tako jako
Budi malo blaži
Žive ih nisu žalili,
Mrtvi su im draži
Vjetre, ako te ima
Nemoj protiv njih
Uvijek su same bile
Same protiv svih
Sakrij ih daleko
Gdje božji zakon ne važi
jer čak i tamo u smrti
ona njen pepeo traži
***
Nerijetko sam maštala o jednoj jarkoj slici. Moja je majka zapravo cijelog života bježala od razbijenih flaša piva, zadimljenih prostorija, noćnih, dnevnih, beskrajnih svađa. Bježala u zagrljaj muškarca u kojeg se zaljubila jer je bila dijete dok je on bio sigurnost. Željela je mir, porodičnu idilu i djecu koja su poput nje, ali i ništa nalik njoj. Na slici drvo, na njemu tople žute dunje. Na zemlji one malo manje privlačne, koje smo skupljali. Nedjelje su mirisale na sasušene orahe i kompot. Na prozoru požutjela zavjesa, datira još od vremena prije mog rođenja. Svadbeni poklon moga dede koji je, na željezničkoj stanici pred polazećim vozom Beograd–Bar pretjerano staloženim glasom rekao mom ocu “Čuvaj mi to dete”. Ono “kao što nisam mogao ja” ostalo je neizrečeno. Na zavjesu je bilo zakačeno tužno jesenje lišće, koje sam sakupljala iz nekog čudnog osjećaja obaveze koji tada nisam u potpunosti razumjela. Pretpostavljam ipak danas, lišena svake emotivnosti, da sam i tada shvatala da nikada neću biti dijete kakvo je moja majka željela. Previše slična svom ocu, a ipak ne dovoljno da bi me voljela koliko njega. Ja sam ipak shvatala, osjećala da joj to blesavo lišće znači, da je podsjeća na porodični mir. I skupljala sam ga, kačila strastveno da bi barem u tim momentima pomislila da ćemo nas dvije biti ono što na kraju svega ipak nikad nismo bile. Ulivala sam joj nadu. Da bi se jednog dana razočarala do bolesti. Eto, od kada počinju moja sjećanja bila sam takva. Željna da zaboravim na sebe utapajući se u ljudima koje volim, u želji da ih spasim. I na kraju svega uspijevala nekako da ostanem sama, i bez drugih, i bez sebe same. Dunja, koja je podsjećala da života ima i u jeseni, koja je sva mirisala na smrt, i pored nje – trešnja. Trešnja ogoljena, promrzla. Ponekad mi se činilo da se samo ja sjećam da je to drvo trešnja. Da se samo ja sjećam proljeća. Oko mene se živjelo zimi kao da sunce nikada nije ni grijalo, ljeti kao da zemlja neće više osjetiti kapi kiše. Ja sam, pak, bila žrtva svojih sjećanja, njihov vječni zarobljenik. Zato sam nerijetko maštala o ovoj jarkoj slici. Ponekad sam se sjećala i da ona nije realnost. Ni djetinjstvo nije poput ruskih bajki kojih se sjećam kroz maglu majčinih riječi dok me mučila groznica. Dunje su bile trule, zavjesa blijeda, lišće boje zemlje, a kompota nikad nije bilo dovoljno za sve nas. Tad međutim nisam vidjela, nisam znala. I zato mi, bez obzira na sve, nedostaje, nedostaje…
***
Najviše sam voljela da bježim. Što dalje, na što duže. Vječita ravnodušnost prema onome što sam iza sebe ostavljala iscrpljivala me više nego što bi patnja za nečim, bilo čim ikad mogla. Tako mi se barem činilo, a bila sam dijete, samo dijete. Jedne kasne julske noći tresla sam se od hladnoće na drvenoj verandi daleko od svega. Razmišljala sam, i ne shvatajući, o njemu. Nije me zanimalo gdje je i znala sam veoma dobro da gdje god da je mene tamo nema, ne fizički, ne ni u njegovim mislima. Ipak, nije mi bilo bitno. Utapala sam se u tome što je po prvi put od olakšanja bjekstva privlačniji bio razlog za povratak. U tome što je razlog bio upravo on.
Taj je momenat predstavljao buđenje pjesničkog u meni. Javila mi se misao da svi moraju da znaju za njega, ovakvog kakav je sada. Duboko u sebi, zapravo sam željela da svi znaju kako ja volim, jer mi se i tada činilo da niko to ne može ni slično meni. I pisala sam, pisala, misleći da prvi put pišem nešto što nije o meni. Ne znajući da upravo na tom papiru ostavljam najviše sebe. Ti spisi pisani u ekstazi, o drugima, gdje o meni nije bilo ni pomena, bili su skroz-naskroz ja, ja u svom najiskonskijem obliku, sačinjeni od moje duše. Najbolje sam se kazivala kroz druge i najpribližnije sam sebe shvatala kroz svoje viđenje onih koje sam voljela. Bili su i ostali moj najvjerniji odraz.
Imala sam kasnije, naravno, ljubavnike, za kojima sam patila, u kojima sam se gubila. Oni su me međutim udaljavali od mog ludila, odnosno onog pjesničkog u meni, što je zapravo i činilo moju bit. Zato i koristim glagol gubiti se, jer postoji li strašniji gubitak od gubitka samog sebe, ma koliko god zastrašujuć u svojoj prirodi može biti čovjek. I moglo se i pretpostaviti zaista da će pronalaženje sebe opet u nekoj drugoj duši biti srazmjerno ovim gubljenjima. Naknada. Kazna. Sudbina.
“Neka me ne bude kad budem prestao da volim
jer tada od mene ne bi ostalo ništa
– možda samo ugarak neki goli
od čitavog ovog velikog ognjišta.”
***
Javljao mi se povremeno nacrt slike moje budućnosti. Nedovršen. Ništa se po njemu nije moglo zaključiti. Na njemu, zapravo, nije ni bilo mene. Samo jasno osjenčen jedan dragi lik. U mom slikarskom priboru, za svaki slučaj, nije bilo gumice. Bilo me je strah. Da moja ili neka tuđa ruka ne obrišu slučajno ili namjerno, u bijesu ili mirno, taj lijepi lik. Taj lik što je predstavljao jedino poznato u mojoj budućnosti. Jer kada njega ne bi bilo, kada bi bio obrisan, od moje budućnosti ne bi ostalo ništa. Samo prazan papir. A šta je čovjek bez budućnosti? I zato sam i kada je neko iz sjenke brisao ovaj lik iz moje sadašnjosti, ljubomorno čuvala skicu budućnosti. I u taj osmijeh gledala kao u mapu kroz ovaj svijet.
***
Kada sam pila, nisam to činila nalik mnogima da bih bila opuštenija ili društvenija. Naprotiv, gdje god da sam bila razlivala sam se poput svjetlosti dajući se svima cijela. Oduševljavala sam. Barem pri prvim susretima. Već pri drugom susretu shvatali su da sam, baš poput svjetlosti, konstantna i nepromjenljiva. Da je moj početak ono što ću uvijek biti i sve što će od mene dobiti. Svjetlost je mirni predio gdje se sve vidi, jasno i otvoreno. I napokon dosadi, oči ih zapeku i užele se mraka, njegovih tajni i nepredvidivosti. Stvari koje u njemu vrebaju. Gase svjetlo.
Nisam imala potrebu da budem pijana. Bila sam opijena životom, opijena sobom. Slika predamnom, ipak, slika te noći kada sam prvi put alkoholom upoznavala sebe. Bila je ponoć, bilo mi je tek navršenih šesnaest i bila sam pijana. Grci su u svojim obredima koristili vino i ples da dožive stanje ekstaze. Na taj način je proslavljan kult boga Dionisa. (Titani su, prema predanju ubili Dionisa ostavivši samo njegovo srce. Oni su se suočili sa Zevsovim bijesom i on ih pretvara u prah, stvorivši od srca svog sina i praha titana ljude). Euforija je, prema definiciji, stanje ekstremnog uzbuđenja i sreće koja je u potpunom neskladu sa realnošću. Euforiju sam osjećala samo pijana. I tada sam osjećala kako u prahu od kojeg sam sačinjena kuca srce Dionisa. Samo tada. Vino je bilo rezervisano za noći samoće, bilo da sam bila sama u gužvi ili u svojoj sobi. Bilo ga je i u društvu. Ali ono ključno je bilo – vino se pije ili sa sobom ili u dvoje, nikad sa više ljudi. Vino se kao nit provlačilo kroz cio moj život. Bila sam opijena vinom prvi put kada sam se nekome dala, euforična, i prvi put kada me neko uzeo, na silu. Prvi put kada sam pogledala preko terase i nisam gledala pravo u noć, već dolje, u beton. Prvi put kada nisam razmišljala o tome kako je zvjezdano nebo, već da li je uzvišenje dovoljno visoko. Kada sam probala stvari koje sam se zaklela da nikad neću probati, kada sam radila stvari koje sam mislila da nikad neću uraditi. Slabo sam znala hemiju ali sam u jedno bila sigurna. Sjećanja su se najbolje razgrađivala u etanolu. I kada u kratkom vremenu od njih nije ostajalo ništa osim pokoji beznačajni atom, bila sam slobodna. Jer, moja je sadašnjost rijetko bila loša. Ja u njoj, nažalost nisam postojala. Lutala sam prohujalim vremenima, nekim davnim datumima. Čula sam jasno glasove koji su odavno utihnuli i ostali u prošlosti. Ponekad sam zamišljala da vrišteći pitam svoju majku da li me bilo, da li sam postojala prije nego što sam prvi put zavoljela? Ljudi su umirali, za svijet i za mene, ali ne i u meni. Moja je duša bila mjesto zagrobnog života svih koje sam ikad voljela. Bila sam živo groblje, proganjana duhovima, sastavljena od djelova ljudi za koje sam postojala.
***
Jedna idilična slika, zamrznuta u vremenu vodenim bojama na platnu većeg formata. Žena savijena ispred malog šporeta, polomljene rerne. Prozor je iznutra zamagljen od kuvanja, a spolja od snijega koji je već podosta napadao. Sada promiče samo pokoja pahulja. Na prozoru sjedi sivi mačak, lijeno trepće i između treptaja gleda u čovjeka zadubljenog u prastari kompjuter. Iza njega, dječak i djevojčica se svađaju oko tepsije sa suvim kolačićima. Starija djevojčica gleda čas u čovjeka, čas u mačku, kao da se pita ko će se prvi pomjeriti.
Nisam voljela muziku koju je puštao moj otac dok je radio. Podsjećala me na kišno nedjeljno popodne. Nije mi se sviđao način na koji je u meni budila nostalgiju za još uvijek nepreživljenim vremenima. I to kako je mene, koja sam vječito na njega bila ljuta, tjerala da mu oprostim baš sve. Da ga zagrlim, i da plačem i nad njim jer nema mene, i nad sobom jer imam njega. Ponekad bih ležala zatvorenih očiju i do kasno u noć slušala tu tihu muziku I lupkanje njegovih prstiju po tastaturi. Kada bi lupkanje utihnulo, podigla bih pogled i vidjela da gleda u nas djecu. Brzo bih opet zatvorila oči, ali bi nam se ponekad pogledi sreli. Tada bih se samo pokajnički nasmiješila i pomirila se s tim da je posmatranje gotovo za to veče. Uz dobro poznate zvuke, mirno sam zaspivala.
Slika zemljanih tonova. Djevojka sjedi sama, pred kompjuterom posljednje generacije. Mačka joj se mota oko nogu i ometa već unaprijed na propast osuđen rad. Godinama kasnije, pisati uz muziku nedjeljnog popodneva? Ovaj put je proživljavati? Jesmo li žrtve svog djetinjstva, slučajnosti ili sudbine?
***
Oduvijek sam mrzjela svoj rodni grad. Ali onda bi došla ona, i odjednom nisam hodala njegovim ulicama koje sam tako strastveno prezirala. Uzalud sam svima objašnjavala. Znala sam šta znače ti značajni pogledi ispod oka. Da sam mogla da pogledam sebe, i sama bih se tako pogledala. Većinom sam i ja mislila da nisam u potpunosti pri sebi. Ili sam možda bila previše blizu sebi, ne znam. Ali ipak, bila sam sigurna. To nisu te iste ulice. Naravno, nisam do kraja izgubila razum. Znala sam da se te ulice (i one koje sam obožavala, i one kojih sam se gnušala), nalaze na istom mjestu. Ipak,
“mjesta koja volimo postoje samo po nama
razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu”.
Mjesta koja sam voljela postojala su samo sa njom. Kada je nije bilo, na moj grad spuštao se, meni dobro poznat, monotoni oblak realnosti. Preciznije, oblak moje subjektivnosti koja je postala stvarnost. Besciljno sam lutala tražeći nešto čega ima samo u meni, što izlazi na površinu samo kada je ona tu. Ulice nisu bile one ulice koje su me uzbuđivale i koje nisam dodirivala, nad kojima sam letjela. Vidjela sam i dalje njihov kostur, njihove obrise u ovom sivilu. Bile su i dalje tu negdje, nedostižne. Dovoljno tu da ih nikad ne zaboravim, ali nikad dovoljno da ugasim čežnju. Sve u meni bilo ih je željno. Žudjela sam za njima.
“mesta koja volimo postoje samo po nama
mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno”
Te su ulice bile moj lavirint, u kojem sam se krila kada me bilo strah svijeta izvan njega, i u kojem sam se gubila čak I kada to nisam htjela. Mirisale su na jednu kožnu jaknu nađenu jednog proljeća, na klupi, i na sjaj za usne iz njenog džepa. Kajala sam se kada sam grlila svog oca i još se više privijala uz njega jer me miris njegove kožne jakne podsjećao upravo na taj. Kajala sam se kada sam vodila mnoge na to mjesto, iako mi ništa nisu značili, želeći očajnički da neko od njih opet pronađe te ulice. Kajala sam se i kada sam uz osmijeh govorila riječi koje nisu bile moje, već su mi nekada davno bile rečene. Kad sam u njenom odsustvu, iz nemoći, krala djelove njene duše, sjedinjavala ih sa svojom. Kajala sam se jer je svaka riječ molitve koju sam svesrdno izgovarala, bila grijeh, čisti grijeh, otrovnija od hule. I još sam se više kajala što je to bila moja jedina iskrena molitva. I kajala sam se dok sam se ispovijedala uz suze, pritom se ne kajući ni malo. Naprotiv! Jer pokajnici se mijenjaju, popravljaju. A meni su, eto, bez srama
I uz crkvena zvona,
neodstajale ulice
nedostajala mi je ona.
***
Simbolika je bila moja bolest, koja me proganjala od djetinjstva i koja će me pratiti do kraja. Za mene je svijet bio roman pun prenesenih značenja koje sam do ludila tumačila. Arche mog života bila je estetika. Stvoreni smo poput umjetnosti, ljepota radi ljepote, bez više svrhe, u vječnoj potrazi za njom. Nisam mnogo marila za etiku, ljepotu moralnog, niti sam u nju posebno vjerovala. Ljepota je bila sve ono što me ostavljalo u oduševljenju, čak i ako sam se zbog toga osjećala krivom. Činila me živom, podizala me, obarala. Kucala sam sva od strasti. Moje nepromišljene postupke koji su, po mišljenju drugih, bili van svake kontrole, kontrolisala je ljepota. Nisam znala da se samo divim stvarima, dozvoljavala sam da me u potpunosti obuzmu, dok ne uđu u sastav svih mojih atoma. Nisam umjela da volim ono što nije lijepo niti sam u onome šta sam voljela znala da pronađem išta ružno.
Jedna zamišljena slika budućnosti. Sjedim u onoj ulici, u onom pabu na početku svega. “I dalje se sjećam razglednice koju si mi dala. Čak i na kojim je mjestima bila zgužvana. A posvetu na njoj pročitala sam toliko puta da se urezala u mene.” Sjećala sam se i ja jedne razglednice iz Grčke, sa kratkom posvetom i velikim obećanjem. Stajala je u lijevom uglu na trećoj polici, ispod raskupusane Murakamijeve knjige. “Sjetim se tako perioda kada sam mislila da sam poetična, kada sam se osjećala tako blizu kosmosa, tako povezano sa čitavim svijetom. I došao je dan kada sam shvatila napokon da sam bila daleko od poetičnog i da je blesavo vjerovati u neke tajne veze. Sve je baš onakvo kakvim se čini, a ja sam mu davala dubinu, kao svaki ludak, odnosno umjetnik. Najteže je od svega prihvatiti površnosti ovog svijeta. I zato sam radila sve da preživim, ni ne shvatajući da to nije pravi život, da pravi život počinje tek saznanjem da dubljeg značenja koje tako očajnički tražiš – nema.” Potražila sam pogledom sunce na njenim grudima, tražeći sigurnost u nečemu konstantnom, što je uvijek bilo tu, dok se ona svake sekunde mijenjala. “Bila sam naivna. Nisam bila na tlu, i nisam vidjela zemlju ispod sebe. Gledala sam Sunce i Mjesec, i u njima vidjela sebe, vidjela tebe, vidjela nas. I jednog dana kad te isto to Sunce probudi i kad s istim tim mjesecom dočekaš veče, shvatiš da je to jedina njihova svrha. Bila sam prije svega zaluđena tražeći odgovor na pitanje zašto je ljudima draže da im nedostajem od toga da budem tu. Očajna da ispunim prazninu u sebi, očajna da pronađem svrhu koju nemam, u bilo čemu. Da se osjetim živo, da živim do tačke pucanja, do suza, do jecaja, smijeha poslije kojeg ne možeš da dođeš sebi. Do poljubaca od kojih te bole usne, do patnje od koje poželiš da ni nemaš srce. I da svemu tome dam neku notu estetskog, dubljeg, poetičnog. Ništa nije poetično, završi se i mi ga pretvorimo u poeziju, sliku, konstantnu misao, nije ni bitno. I ta krv kojom si slikala, je li ikad bila lijepa ili samo crvena? Ožiljici su ipak samo trajni tragovi na tijelu, iako sam priznajem tvoje ja nosila na duši isto koliko i ti na ruci.” “Od mjesta koje volimo stvaramo svjetove koji postoje samo po nama. To ih ipak ne čini manje stvarnim.” Kada zaboravim ko sam, uvijek je bilo dovoljno da je pogledam u oči i da tamo vidim svoj odraz. Ovaj put sam zato, za svaki slučaj, gledala kroz nju. Dok je bez riječi odlazila, vrtjela sam njen prsten koji je visio na zlatnom lančiću. Život nas je preduhitrio, kao što je nekad davno zakasnio. I opet nas je pregazio, opet nije bilo pravo vrijeme. Nikad ga nije bilo, a možda ga nikad neće ni biti. U ovom postojanju, vjerovatno ne. Znala sam da će se okrenuti. Proklinjala me upravo time što nikad nije mogla da ode, a da se ne osvrne za mnom. Jer taj je njen pogled nju obavezivao da se vrati, a mene da je uvijek čekam. Nije se vratila, bar ne u tom trenutku, ali znala sam da jednom hoće. I i dalje je imala gdje. I dalje nije bio kraj, i dalje smo bili na vrhu svijeta koji smo same stvorile i kome smo uvijek, na kraju svega dolazile. Koji je bio samo naš i poseban, bilo da nas je dočekivao u cvjetanju ili ruševinama.
***
Ove su večeri bile naše. Na njima su nam zavidjeli i bogovi. Bilo nam je tek šesnaest, nismo znale baš ništa o sebi, nismo planirale budućnost i bile smo srećne. Nismo bile optimisti, nikada, vjerovali smo naprotiv da je život put nizbrdo. Ali smo isto tako znale da nikad nećemo biti srećnije nego sad. I to smo znali da cijenimo. “Šta je sa njih dvije, jesu li sa nama, jesu li na zemlji?” “Jedna koristi, a druga je zaljubljena.” Smijale smo se ovakvim razgovorima, nismo se trudili ni da potvrdimo ni opovrgnemo. Bile smo djeca religije, koja su tek skoro shvatila da život postoji i izvan nje, i da smo upravo za taj život bile stvorene. Zato su ove večeri bile naše. U njenoj su kući svuda visile ikone i kandilo je neprekidno gorjelo, kao podsjetnik odakle smo došle. Na stolu je uvijek stajala flaša vina i kutija cigareta, kao podsjetnik kuda smo išle. Moje je mjesto bio pod pored vrata terase, njeno fotelja kod ulaznih. Ja sam samo pila, ona je, znala sam, uzimala nešto jače. Nikada je nisam pitala šta, nikad nije nudila ništa osim vina. Bio je to naš prećutni dogovor, jedan od mnogih. Ne prihvatamo svi ljubav koju mislimo da zaslužujemo, već ne možemo ni da vidimo ljubav koja je manja ili veća od onoga što nam je potrebno. Voljela sam je jer me voljela tačno koliko je trebalo. Kada god bih progovorila, izgledala je blago iznenađeno. Kao da nije očekivala da joj išta govorim. Zato sam njoj najviše i pričala. Jer sam znala da me neće osuditi, i da će radije ćutke mijenjati svoja moralna načela, umjesto da mijenja mene. Tu sam vrstu lojalnosti cijenila, iznad svega. Bile smo zbunjene, rastrzane između dva života. Išle smo rano u porodičnu crkvicu na službu, jer smo osjećale obavezu da tamo budemo. Ja, voleći djevojku, ona na narkoticima. Zašto djeca koja odrastaju najbliže Bogu završe najdalje od njega? Prokletstvo blagoslova poznavanja istine. “Da nisam bio došao i govorio im ne bi greha imali; a sad izgovora neće imati za greh svoj.” Svaki je naš grijeh bio deset puta teži, jer smo znale da griješimo i to nas nije spriječilo. Život u neznanju, koliko god lažan bio, činio se lakšim, činio se srećnijim. Stranice i stranice pročitanog Jevanđelja, Biblije, molitava, nisu značile da smo bile bez grijeha, već samo da smo znale gdje su naši grijesi zapisani. Bile smo sestre po religiji, i saučesnice u rušenju njenih principa. To je rušenje neprimjetno, sporo potkopavalo i nas, da bi se jednog dana, naizged iznenada, sve do temelja urušilo.
Nisam ni morala da podignem pogled da bih znala da mi ide u susret. Miris nekih novih cigareta, neki novi parfem kojim ga neuspješno prikriva. Novi prijatelji, po nečemu bolji od mene. I neki novi poluosmjeh, dizajniran samo za mene, napravljen da mi pri svakom slučajnom susretu, kako se i susreću dva stranca,u ćutnji prenese ono što je trebalo da čujem. “Nije do tebe, znaš. Nismo mi više one iste. Ovaj život je ostao onakav kakav je bio, ali ga mi tek sad vidimo onakvog kakav jeste. Naša je priča bila osuđena na završetak. A ako te neko znao, znala sam te ja, i znala sam da je ti nikad nećeš završiti. Nikad nisi umjela da odustaješ od ljudi, čak iako je to značilo da odustaneš po hiljadu puta od sebe. Da nisam otišla, od naših večeri, naših sudbina, od nas, ne bi ostalo ništa sem gorak ukus razočarenja. Sada, imamo sjećanja i nostalgiju koje nas proganjaju obije, i koje će nas uvijek vezivati.” Prošla bih pored nje odgovarajući joj osmjehom koji ništa nije poručivao. I odvlačila se do najbližeg ugla da je oplačem. Živu sam je sahranila i ožalila jer sam jedino tako mogla dalje bez nje. I i dalje sam htjela da je tresem, da vrištim na nju, da je molim da se vrati na još jedan dan. Još samo jedno naše veče. Da joj ispričam sve što nisam. I da je pitam poslije svega, kako je ona. Zaslužile smo to. Zaslužila sam.
***
Jedan grad, koji je iz svakog ugla i u svakom vremenu čista umjetnost. I slika jedne najobičnije noći u njemu, remek-djelo iz nehaja. Pjesnici, jeste li baš svi večeras izašli, da probate po stoti put da uđete u vječnost? Gdje ste se sakrili, u koji ugao ovog grada, i sa kog mjesta gledate u univerzum pišući u prašini siromaha zvjezdanim prahom? Vi, koje su pitali kako ćete od ovoga živjeti, hoćete li im dokazati da ste življi nego što će oni ikad biti? I ako zaista budete na ovoj zemlji tako kratko kako ste jednom davno sebi obećali, hoće li to biti dovoljno da napišete na kraju svega barem jedan stih koji će se i vama svidjeti?
Sitni sati. Loše sam dane produžavala ostajući do kasno budna, davajući univerzumu priliku da mi se za njih oduži. Ova je noć imala potencijala da upravo bude noć iskupljenja. Tiha muzika sa radija Beograd 202, onaj osjećaj da je ovo predmet neke buduće nostalgije. Htjela sam da pišem, skoro očajnički, ali me sprječavao jedan moj zemljak, nekim davno utihnulim glasom iz zidova bolnice u Brezoviku, i ono njegovo ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može. I to je trebalo poštovati. Gubim se polako u polusnu, uz instrumental s radija. Tihi glas recituje stihove.
Idi i uhvati zvezdu padalicu,
zanesi na korenu mandragore,
kaži gde su sve minule godine
Činilo mi se u tom trenutku da upravo idem da ispunim pjesnikovu naredbu.
Ujutru nisam bila načisto da li je prošle noći moja želja za pisanjem bila toliko iskonska da su, na granici između jave i sna, ovi stihovi izašli iz mene ili sam ih zaista čula od radijskog voditelja. Saznavši kasnije za Džona Dona, on postaje moja opsesija.
Dragana Adžić
Radivoje Durutović
(Kevin i Dalila se voze autom)
DALILA: Znači, tvoja majka voli zelenu boju ?
KEVIN: Da, jako, voli prirodu i sve to.
DALILA: Dakle, moji nokti će joj se dopasti ?
KEVIN: Da, da. Valjda hoće.
DALILA: Vidi kako mi se ruke tresu! Zamisli tek kada dođemo tamo!
KEVIN: Samo budi svoja i svidjećeš im se.
DALILA: Možeš li da pojačaš ovu pjesmu ?
KEVIN: Nemoj to da mi tražiš! Znaš da mi ne prija njegov glas.
DALILA: Daj, to je jedna pjesma! Ne bi toliko učinio za mene.
KEVIN: Nemoj da počinješ! Tamo treba da stignemo u miru.
DALILA: Moram da počinjem. Milion puta si mi rekao da bi dao život za mene, a ti ne bi istrpio dva minuta pjesme.
KEVIN: Tvoj život ne zavisi od ove pjesme. Samo pokušavam da ti izgradim ukus.
DALILA: Odakle tebi pravo na to?! Da mi gradiš ukus?!
KEVIN: Neću da mi supruga bude seljanka.
DALILA: Ako volim ovu pjesmu, znači ja sam seljanka? A, zašto ti se onda dopadam? Kako si se ti to zaljubio u seljanku ?
KEVIN: E, u kurac !
DALILA: Psuj, kad nemaš šta drugo da kažeš.
KEVIN: Ne psujem zbog tebe. Jesi li slijepa? Vidiš li da je na putu zastoj?
DALILA: Neko bitan prolazi, izgleda.
KEVIN: Zakasnićemo. Večera će se ohladiti.
DALILA: Nismo mi krivi.
KEVIN: Jebem ti bitne ljude! Jebem ti pratnje! Jebem ti saobraćaj!
DALILA: Pa, šta i da se večera ohladi ?
KEVIN: Ti stvarno ne shvataš. Kako možeš da budeš tako sebična?! Moja majka se namučila da spremi večeru i to će se ohladiti zbog nekih idiota.
DALILA: Znači, ovako će to da izgleda.
KEVIN: Šta?
DALILA: Ništa. (Kreće da pjeva pjesmu sa radija)
KEVIN: Sprdaš li se ti sa mnom?
DALILA: Ne, zašto?
KEVIN: Prestani da pjevaš to.
DALILA: Zašto ?
KEVIN: Maloprije smo pričali o tome.
DALILA: Da, rekao si da sam seljanka.
KEVIN: Prestani !
DALILA: (Nastavlja da pjeva)
KEVIN: Prekini! Čuješ li me?! Zaustavi se!
DALILA: Stvarno volim ovu pjesmu. (Nastavlja )
KEVIN: Izlazi iz auta !
DALILA: Ali, idemo kod tvojih roditelja. Tvoja majka je spremala večeru. (Nastavlja)
KEVIN: Izađi !
DALILA: Moraćeš da me izbaciš.
KEVIN: Ne glupiraj se!
DALILA: Hajde, izbaci me !
KEVIN: Ti si bolesna.
DALILA: Ja sam bolesna, ha? Hajde, izbaci me. (Nastavlja)
KEVIN: (Izlazi i otvara njena vrata. Vuče je za rukav) Hajde!
DALILA: Neću!
KEVIN: (Vuče je, a ona se drži za sjedište)
DALILA: Ne ide ti. (Nastavlja)
KEVIN: Vidjećeš da ćeš izaći.
DALILA: Ti kapiraš da te ljudi vide, je li tako ?
KEVIN: Pa, niko ne reaguje. (Okreće se oko sebe)
(Ispred i iza njega u svakom automobilu po jedan muškarac izbacuje svoju ženu iz auta. Svaka žena pjeva istu pjesmu. Ljudi se okreću i gledaju jedni druge. Prilazi im policajac)
POLICAJAC: Šta to radite ?
(Svi se okreću i gledaju policajca)
POLICAJAC: Zar stvarno ne možete da izbacite ženu iz auta? Možda Vam treba podsticaj. Imate minut da ih izbacite. Ko ne uspije da to uradi u predviđenom roku, ležaće na ovom putu ustrijeljen iz ovog pištolja. Hajde!
(Svi vuku jače )
KEVIN: Prokleta bila, izlazi! Prokleta bila! Dalila, znam da si ljuta na mene, ali, jesi li toliko da bi dopustila da me ubiju?
POLICAJAC: Daćemo malo podstreka i damama. Dama koja bude izvučena iz automobila, dobiće na svom tijelu još jednu rupu, pored onih koje već ima. Ta će rupa biti smrtonosna.
DALILA: Ni ja ne želim da umrem.
POLICAJAC: Tako je, hoću da vidim borbu. Žešće! Neko mora umrijeti. Zašto ste stali?! Vi? Zašto?
(Dalila se opušta i prestaje da se drži za sjedište. Kevin je pušta)
POLICAJAC: Vi niste čuli šta sam ja rekao? Kako se usuđujete? Shvatate li da ovim vršite samoubistvo?
(Dalila ustaje iz auta i staje ispred policajca. Kevin joj prilazi i hvata je za ruku)
POLICAJAC: (Diže pištolj) Čestitam. (Pruža ruku Kevinu)
(Kevin mu zbunjeno pruža ruku. Dalili takođe pruži ruku, ona pogleda u Kevina, pa isto to uradi)
DALILA: Šta se dešava ?
POLICAJAC: Moj gospodar će vam objasniti.
(Sa neba pada Kubrus )
KUBRUS: Svaka vam čast! Poštovanje! Lijepo je vidjeti pravu ljubav.
KEVIN: Molim?
KUBRUS: A, vi ne shvatate.
KEVIN: Ne, uopšte.
KUBRUS: Dozvolite da vam objasnim. (Tapne dva puta rukama, i svi ljudi oko njih nestaju)
DALILA: Kako ?
KUBRUS: Ja sam duh ljubavi. Kubrus. Vi ste dokazali da se volite. Vidite, ovo što ste doživeli nije slučajno. Primijetio sam da se u zadnje vrijeme stvara mnogo ljubavi koje nisu dovoljno istinske i jake. Pa sam onda odlučio da napravim neki vrstu testa. Na život ili smrt. Ovo je sve dio toga. Vašu svađu sam ja iskontrolisao kako bih vas doveo do krajnjih granica bijesa. Međutim, koliko god da ste bili ljuti jedno na drugo, voljeli ste se.
KEVIN: Jebem li ti mater! Zar je stvarno ovo bilo potrebno?
KUBRUS: Ali, dobićete nagradu za ovo. Imaćete najlepšu ljubav od svih ljudi na ovom putu. Svi oni su bili
stavljeni na test, i njihove će se ljubavi raspasti, a vi ćete živjeti u miru i blagostanju.
DALILA: Hvala Vam mnogo !
KUBRUS: A sad, ovako, uhvatite se za ruke i dođite za mnom.
KEVIN: Zašto ?
KUBRUS: Da vas upoznam sa nekim.
(Kubrus, Kevin i Dalila ulaze na benzinsku pumpu. Klimne glavom radniku na pumpi. Ulaze u toalet)
KEVIN: Koga ovdje možemo upoznati?
KUBRUS: O, ne potcjenjuj ovo mjesto. Nikako!
KEVIN: Uf! Neko se žestoko posrao.
VUD: (Off) Hvala, trudio sam se. (Izlazi iz kabine) A, ko su ovi ljudi ovdje, Kubruse?
KUBRUS: Moj gospodaru! (Čučne na pod i poljubi mu noge )
(Vud se primiče lavabou i pere ruke)
VUD: Odgovori mi na pitanje, Kubruse.
KUBRUS: Pa, gospodine, sjećate li se moje revolucionarne ideje?
VUD: One o testiranju ljubavi?
KUBRUS: Nje, upravo nje. Pa, ovo dvoje ljudi… Kako se zovete?
DALILA: Ne shvatam ništa.
KUBRUS: Nebitna su njihova imena. Oni su prošli moj test. Prava ljubav postoji. Gospodaru, ovo je dokaz da sam savjesno radio svoj posao do sad i da ću ga i ubuduće dobro raditi.
VUD: Daj mi da proverim. Uhvatite se za ruke.
KEVIN: Zašto ?
KUBRUS: Možete li da ćutite i uhvatite se za jebene ruke ?
VUD: Hajde.
(Dalila i Kevin se hvataju za ruke. Vud im prilazi i stiska njihove spojene ruke)
VUD: Hmmmm. Kubruse… ovo je… Hmmm… lijepo. Da, osjeća se. Ljubav postoji. I čvrsta je. Jaka. Moćna.
KUBRUS: Eto, to znači da me nećete smijeniti kao što ste planirali?
DALILA: Znači, mi smo ovdje…
KUBRUS: Ćuti. Gospodine, jesam li u pravu?
VUD: Ne, ne znači. Rješenje koje si nam ponudio je revolucionarno i značajno, ali ne mogu preći preko toga kako si obavljao ovu poziciju do sad. Svojim spajanjem ljudi izazvao si ubistva, samoubistva,
nesreće, bolesti, smrti. Zbog tebe su ljudi izgubili vjeru u ljubav. Moram te kazniti za to. Ja vjerujem u
ljubav, ali i u pravdu.
KUBRUS: Ali, toga više neće biti. Sad je tu test.
VUD: Taj test primjenjivaće onaj koji dođe poslije tebe. Ti ne brini; ništa više ovdje nije u tvojoj nadležnosti. Vrati se u carstvo duhova, na zemlji više nisi potreban.
KUBRUS: Nisam?
VUD: Nisi. Prijatno.
KUBRUS: Molim Vas!
VUD: Rekao sam prijatno!
KEVIN: Jesmo li Vam mi potrebni?
KUBRUS: Ne može ovako!
VUD: Kako se usuđuješ? Nestani!
KUBRUS: Ne možete da koristite moje otkriće i da ga date nekome drugom. Ne dozvoljavam! Ja možda
jesam radio loše stvari, ali ću ispraviti sve. Dajte mi da pokušam!
VUD: Drzniče bezobrazni! Govoriš sa gospodarem svih duhova!
KUBRUS: Boli me kurac! Boli me! Je li tebe ko kada provjeravao? Koliko si ti zla nanio ovom svijetu? Zašto tebe niko ne ukloni? Mrš, seratore stari ! Mrš! Ja sam duh nad duhovima. Ja sam promjena. Uklonili ste toliko duhova prije mene, ali ja na sebe ne dam. Mene nećete moći. Vi niste svjesni koliko sam ja moćan, zar ne? Ne shvatate koliko je vladanje ljubavlju značajno? Nećete moći da me uklonite. Duhovi će me slaviti kao najvećeg među njima. Ja sam veći od tebe, Vude. Zato me i uklanjaš. Usrao si se da te ne svrgnem. Znaš, ako me zadržiš gdje sam, neću to uraditi. Ali, ako me kazniš, priča će biti drugačija. Zatrijeću te kao da nikada nisi ni postojao.
VUD: Idiote! (Tapne rukama)
KUBRUS: Aaaaaaaa!!! (Kubrus nestaje u dimu)
VUD: Čak i među duhovima postoje budale. Tako, idem da serem. Poželižte mi sreću.
DALILA: Srećno.
KEVIN: Sa srećom.
(Vud ulazi u WC)
KEVIN: Idemo li kod mojih roditelja?
DALILA: Ne, nema potrebe.
KEVIN: U pravu si. Ne želim te.
DALILA: Ni ja tebe.
KEVIN: Zašto se ovo desilo?
VUD: (Off) Zaboravio sam da vam kažem. Zbog toga što sam uništio Kubrusa, poništene su sve ljubavi koje je on stvorio.
DALILA: Aha. Okej.
KEVIN: Idem odavde. Strašno smrdi.
DALILA: I ja idem.
KEVIN: Izvoli, poslije mene.
DALILA: Hvala.
(Oboje izlaze)
Kosta Vukadinović
Matija je sjedio na klupi, u parku. Izgledao je dezorijentisano, kao mornar koji se nasukao na pusto ostrvo i svoju posadu izgubio usljed nepredvidive oluje. Misli su mu bile u haosu. Nije mogao da ih sredi, jer je posljednji djelić snage koji je imao koristio da ne zaplače.
Za ovo vrijeme, u mladićevom domu vladao je neki gorak osjećaj. Djed je sjedio na sofi gledajući ugašen televizor, dok je majka nervozno cupkala nogom, zureći kroz prozor kao da nešto čeka.
Nije mogao da sjedi na klupi i ništa ne radi cijeli dan. Ustade i krenu u pravcu, suprotnom od onog iz kojeg je došao. Nije mogao da se fokusira na to kuda ide – u glavi je imao previše glasova koji su govorili u isto vrijeme, a svaki je pričao nešto različito. Pokušavao je da izoluje jedan od njih, da krene korak po korak da sređuje misli, ali nije išlo. Krenuo je da trči. Ako se umori, možda će mu i glasovi u glavi utihnuti. Trčao je kao muva bez glave. Zakačio je nekog beskućnika ramenom, slučajno doduše i ne vrlo jako, ali pri toj brzini bilo je dovoljno da ga obori. Beskućnik je bio stariji gospodin, stoga mu nije bilo lako da ustane. Ipak, nije nigdje žurio, tako da mu nije bio problem da ostane tu gdje je pao i razmišlja malo o životu.
– Balavac… Neka starče – prekinu sam sebe – ko zna šta se događa u životu tog mladog čovjeka. Nije tvoje da osuđuješ.
– Istina… istina – reče starac, a zatim se glasno nasmija.
U mladićevoj kući je još uvijek vladala neprijatna atmosfera.
– Za boga miloga, prestani više da cupkaš tom nogom! A ti, trgni se! Zuriš u taj isključeni ekran već punih sat vremena. Uzmite i radite nešto, budite korisni umjesto što blejite tu kao ovce!
– Darko pobogu! Naš sin jedinac je izjavio kako ide i neće se vratiti, a ti želiš da ostanem mirna!?
– Ma daj Sandra, zar ti stvarno misliš da je bio ozbiljan? Iznervirao se i pošao napolje da se ohladi. Kad se smiri, vratiće se kući i izviniće se, kao što to uvijek bude. Ma šta ti je, ponašaš se kao da se ovo nije desilo već sto puta!
– Ali ovaj put je rekao da se nikad neće vratiti! To su teške riječi. To nikad nije ranije rekao. Šta ako je bio ozbiljan? Šta ako se ovaj put stvarno ne vrati?
Darko, Sandrin muž, nije je nikad vidio ovako zabrinutu. Priđe joj polako i zagrli je.
– Izvini što sam vikao. Ali ne brini, vratiće se uskoro. Siguran sam u to.
– Ti uvijek vičeš… uvijek to radiš! Znam da nisi želio, nikad ne želiš, ali uvijek to radiš. Ja živim s tobom već trideset i kusur godina, navikla sam se, ali šta je sa njim? Gleda tebe kako stalno vičeš, odrastao je misleći da je to normalno.
– A gdje si ti bila da ga vaspitaš drukčije za to vrijeme, da mu kažeš da ne treba tako? – upita djed konačno premještajući pogled sa televizora na Sandru.
Darko se odmah umiješa:
– Tata – uzviknu ljutito – nesuglasice između mene i moje žene su naše za rješavanje. Ti se ne miješaj! To nisu tvoja posla!
– Smiri se, dragi – tiho mu na uvo prošapta žena, držeći se čvrsto za njegovo rame.
Djed nije rekao ništa. Okrenuo je glavu i nastavio da zuri u ugašeni ekran. Kao da je nekako postao još tamniji nego što je bio ranije. Vjerovatno jer je Sunce krenulo da se polako spušta. Sandra je otišla u kuhinju, a Darko je izašao ispred kuće.
Uprkos solidnoj građi, Matija nije imao mnogo kondicije, stoga i nije dogurao daleko. Tek što je istrčao s jednog kraja parka na drugi, baci se na zemlju, boreći se da dođe do daha. „Barem su utihnuli”, pomisli. Ležao je tu još neko vrijeme, gledajući u nebo, ne razmišljajući ni o čemu. Bio je zahvalan za ovaj trenutak mira.
Nakon što je završila sa kuvanjem ručka, Sandra se pope do Matijine sobe. Iako je znala da je nemoguće, ipak se negdje nadala da će ga zateći kako spokojno leži u krevetu. Ušavši u sobu, odmah primjeti nešto neobično – neuredna je. Iako je na prvi pogled sve izgledalo u redu, Sandra je dobro poznavala svog sina. Vidjevši knjige koje su nekad, složene po abecednom redu, ležale na policama, kako sada čame ispod stola i skupljaju prašinu, napravi tužnu grimasu. Taj prizor je zabolio mladićevu mati. Kada se malo prošetala po sobi, vidjela je i svesku sinovljevih crteža u kanti za smeće. Krevet koji je naizgled spremljen, izgledao je tako samo spolja. Makavši frotir, vidjela je čaršav koji je izgledao kao da nije mijenjan nedjeljama. Na poslijetku je otvorila i ormar, u kojem je našla samo izgužvane košulje i farmerke, nesparene čarape i prljave majce i šorceve. Vidjevši u kakvom stanju se nalazi soba njenog sina, slošilo joj se. Sjela je na krevet. Sakrila je lice među ruke, i krenula da jeca. Pitala se koliko dugo već traje ovo, što god to bilo, što uništava njenog sina odlikaša…
Sandra je slutila da to ima neke veze sa nervozom koja oduvijek vlada u njihovoj kući, ali kako se ona odavno navikla na taj način življenja, nije mogla da razumije kako se njen sin osjećao.
Blagostanju je došao kraj, a misli u mladićevoj glavi su ponovo krenule da jurcaju naokolo. Ovo je bilo previše za njega. Počeo je da ludi. Ustao je i trčao što je brže mogao. Ostao je bez daha na pola puta do željezničke stanice, no nije prestajao da trči. Čim je stigao, ukrcao se na voz. Dao je pet eura kontroloru za kartu koja nije koštala više od dva eura. Dočepavši se prvog sjedišta koje je vidio, utonuo je u njega i zaspao.
Večera je postavljena, a atmosfera u Matijinoj kući nikad napetija. Otac sjedi na čelu, djed sa lijeve, a majka s desne strane. Šerpa sa graškom stajala je na sredini stola, okružena tanjirima koji su izgledali kao da su upravo izvađeni iz mašine za suđe. Nije prošao ni minut, a Darko je izjavio da nije gladan, ustao od stola i otišao negdje. Djed i Sandra su gledali jedno u drugo. Djed je pogled spustio na tanjir. Desetak minuta su sjedjeli tako.
– Izvini. Nije moje da se miješam u to kako vaspitavaš svoje dijete – izjavi djed, a zatim se i on pokupi i ode u dnevnu sobu. Sandra je ostala sama za trpezarijskim stolom. Vratila je tanjire na policu, kašike u fioku, a šerpu je stavila na šporet. Predomislila se. Dio graška je prebacila u jednu zdjelicu, a ostatak prosula u smeće.
Matija i dalje spava. Bio je premoren. Nije zaspao kako treba ima sigurno mjesec dana. Od kad su mu prijatelji stavili do znaja da ima problem sa bijesom, samo je o tome razmišljao. Znao je on to još mnogo ranije, ali dok god mu niko drugi nije rekao nešto u vezi toga, mogao je da nastavi neprimjetno da laže sebe, ali nakon ovoga to više nije mogao. A i njemu je bilo dosta bježanja, odlučio je da će da riješi taj problem. Noćima je ostajao budan tražeći rješenje, isprobavajući sve što je pronašao na internetu ili u kakvoj psihološkoj knjizi koju je našao. Ništa nije radilo. Jedina stvar koju je postigao time, jeste da je u svojoj glavi napravio još veći haos.
Svi su polijegali, a niko ne može da zaspi. Darko leži na kauču u dnevom boravku. Pored njega u fotelji sjedi djed i gleda televiziju. Sandra leži u Matijinoj sobi, i brine.
Kada je svanulo, mladić se probudio u drugom gradu, koji je od njegovog rodnog mjesta bio udaljen barem pola dana vožnje. Ležao je posred ulice. „Prava je sreća što nijedan automobil nije prošao ovuda”, mislio je. Pitao se kako se uopšte zatekao tu, ali sjetio se scene gdje ga kontrolor budi negdje u sred noći i izbacuje napolje. „Želim da ga uvrijedim, ali ovo je moja greška, nisam smio da onako zaspim u vozu. Gdje mi je bila pamet, šta sam uopšte mislio da postignem ovim!?”, govorio je Matija sam sebi. Krenuo je da osjeća upalu koju je zadobio juče, trčeći gradom umoran i nezagrijan. „Nije bitno, smisliću šta da radim kasnije”, reče on sam sebi. Nije više mogao da hoda. Duh mu je klonuo. Usljed činjenice da se tek probudio, misli su mu bile koliko-toliko bistrije. Nije mogao da vjeruje da se opet dogodilo, i to u tako kratkom vremenskom periodu. Ovo sinoć mu je bio drugi ispad u posljednja dva dana. Najgore od svega bilo je što su oba konflikta mogla biti izbjegnuta, da je samo popustio, i iskulirao oca. Dopuzao je do zida i naslonio se na njega. Razgledao je okolo. Sve što je vidio je uska ulica, smještena između dvije brutalističke zgrade. Djelovalo je nenaseljeno. Sjedio je tako, i gledao nebo. Bilo je divno. Želio je da zaplače, ali mu se nije dalo. Negativne misli su polako krenule da se bude. Razmišljao je o tome kako je sve moglo da bude drukčije. Da samo nije pretjerao u svađi sa ocem…
Tek ujutru je Darko uspio da zaspi. Djed je takođe zaspao u fotelji. Sandra nije spavala. Spustila se dolje, pokrila ih i ugasila televizor, a zatim je pošla u baštu. Miris lala je smiruje. U ovom trenutku njena slatka baštica je jedino što može iole da joj olakša odsustvo njenog sina.
Od kad je bio mali, u Matijinoj kući vladala je neka loša atmosfera. Svi oko njega su uvijek bili nervozni, a kada se djed doselio, ma koliko bio drag mladiću, njegovoj majci je svekar bio izuzetno naporan. Ipak, svaka porodica ima svojih problema, niko nije perfektan, jedini je problem to što je Matija mislio da je sve to normalno. Glavna osobina koju je pokupio od oca bio je temperament. I na najmanju zamjerku, čak i ako je ona dobronamjerna, Matija bi planuo iste sekunde. Zbog toga, od trenutka kada je ušao u pubertet svađe su nastajale u kući oko svakavih gluposti, od neučenja, pa do sukoba mišljenja oko najbanalnijih stvari, kao što je ukus sladoleda. Sve bi ovo bilo donekle i u redu, da je iko radio na rješavanju ovih problema, no, Matijina porodica je mislila da će ignorisanjem nadomjestiti činjenicu da ne umiju da komuniciraju. Majka je često bivala primorana da bude medijator u konfliktima između ovog neuračunljivog pubertetlije i njegovog još neuračunjivijeg oca, mada je i ona katkad birala strane, i ma koju da je izabrala, nikad nije mogla napraviti pravi izbor, jer takvog nije bilo. Valja pomenuti da su i Darko i sin mu, izuzetno inteligentni, što je samo još više doprinosilo njihovim svađama i nedostatku razumijevanja, sa obje strane. Mladić je često napadao i majku kada stane na očevu stranu, i iako njemu to nije dolazilo do glave, Sandru je to jako boljelo, boljelo ju je više nego što je on mogao i da zamisli. Boljelo je i oca, ali bi radije umro nego popustio svom sinu, a ne daj bože da pokaže kakav znak nježnosti, pa svijet bi propao. Stoga, ma šta se dogodilo, kakve god riječi bile izrečene, kada bi legli da spavaju, kao da se neka magična ruka ušunjala u njihov dom, i pritisnula dugme za resetovanje, jer kad bi se probudili, svi bi se ponašali kao da se ništa nije dogodilo.
Matija je i dalje sjedio u uličici, lamentirao nad jučerašnjim događajima preispitujući svoju odluku da pobjegne od kuće. Da stvar bude još bolja, telefon mu se ispraznio.
– Kao da je bitno. Pa da, ništa od ovoga nije bitno! Ionako ću se vratiti kući koliko danas, izviniti se roditeljima, djedu, a možda ni to! Možda ću samo doći, pozdraviti ih kao da se ništa nije desilo, leći da spavam, i sjutra se probuditi uz toplo: „Doručak je na stooluu!”, kao da se ništa nije desilo. Zatim ću poći u svoju sobu, uzeću da crtam, ili da učim nešto. Onda će sve biti kao po starom – Matija briznu u plač. Nije prolio previše suza, ali je jecao dugo poslije toga…
Pred njim se pojavio stari beskućnik. Sjeo pored njega. Mladić to nije znao, ali ovo nije prvi put da se njih dvojica sreću. Starac je, pak, prepoznao mladića. „Sudbina”, pomisli starac. Blago se nasmija i krenu da priča:
– Sinko, da ti ispričam jednu priču…
– Neću da slušam tvoju tužnu priču, ne zanima me.
Starac ga je ignorisao i nastavio da priča.
– Ma neću da te slušam, bre, čuješ li! Halo! Jesi li gluv? N-E-Ć-U. Neću da te slušam!
Beskućnik je nastavljao da priča istim, monotonim glasom.
– E sad je bilo dosta.
Kad ove riječi izađoše iz mladićevih usta, on smognu svom snagom koju je posjedovao u tom trenutku, ustade i viknu:
—Posljednji put ti kažem, ili ućuti ili mrš odavde!
Starac se nije obazirao na mladićeve prijetnje. Bio je nasmijan i pričao je svoju priču, ne namjeravajući da prestane. Mladić ga uze za ruku i krenu da ga vuče. Starac bi na silu primoran da ustane, ali nije prestajao da govori. Matija je totalno izgubio kontrolu.
– Gubi se odavde – razdra se, iz sve snage gurajući starca. Ovaj se saplete i pade unatraške, udarajući glavom o ivičnjak. Lokva krvi se ubrzo pojavila pod njim. Ostao je na mjestu mrtav.
Mladić je bio prestravljen.
– Ne, ne, ovo se ne dešava… Hajde, ostani sa mnom, molim te – krenu da reanimira beskućnika. Bio je svjestan da to neće učiniti ništa, ali morao je nešto da pokuša. Hvatao se za pjenu. Ubrzo se pomirio sa činjenicom da je čovjek mrtav. On ga je ubio. Mnoge misli su mu prolazile kroz glavu, uključujući i to da sakrije tijelo. Da je imao nešto više snage možda bi to i učinio, ali u stanju u kakvom je bio, rastrojen kako fizički tako i psihički, bio je sposoban samo da sjedi, i čeka da ih neko pronađe.
Vrijeme je ručka, a od njihovog sina prvijenca ni traga. Razmišljaju se da odu u policiju i prijave nestanak, ali ipak odlučiše da sačekaju još malo. „Samo što nije stigao”, tješila je Sandra muža i svekra. Sebe takođe. Neko pokuca na vrata. Sandra otvori. Na tremu su stajala dva policajca.